Svi mi imamo omiljene stihove. Neke od njih volimo zato što nas tješe. Druge smo možda zapamtili zbog dodatnog pouzdanja ili ohrabrenja koja daju kada nam zaista trebaju.

Ali slijede pet stihova za koje vjerujem da će apsolutno promijeniti naše živote – na bolje – ako bismo zaista vjerovali u njih.

Matej 10,37 – “Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan.”

Kada se radi o Isusovim izrekama, za ovu ne bih voljela da je u Bibliji. I ne mislim samo ja tako. Mnoge mlade mame su me pitale kako mogu voljeti više Isusa nego svoje dijete. Čak štoviše, kako Bog to može očekivati ​​od njih? Ipak Isus nije govorio da budemo bezobzirni u našoj skrbi za druge osobe. Niti je mislio da o tome da nam se On treba sviđati više od ostalih. Zapovjedio je potpunu odanost. Božji Sin koji je postao naš Spasitelj zahtijeva i zaslužuje da bude na prvom mjestu u našim srcima.

Vjerujem da je ukazivao na “prvu i najveću zapovijed” kada je govorio o ovome, te pokazivao nam je kako izgleda “ljubiti Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje!”(Marko 12,30) Ako bismo zaista vjerovali da je Isus ozbiljno mislio kada je rekao da moramo više Njega voljeti od naših najdražih – naši životi bi radikalno drukčije izgledali u načinu na koji ga štujemo, podnosimo žrtve i pokazujemo svakodnevnu ljubav i pobožnost.

Rimljanima 8,28-29 – “Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani.”

Evo jednog stiha koji volimo da citirati, posebno prvi dio stiha. Ali kada pogledamo cijeli stih, zajedno s 29. stihom – “Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova …” – dobivamo širu sliku o onome što Bog radi u našim životima. U drugom prijevodu, otkrivamo da “Bog čini da sve ide na dobro” kako bi učinio da budemo poput Krista. Kada vjerujemo da Bog ne samo da “surađuje”, već i “čini” da događaji u našem životu služe da nas suobliče Kristovom karakteru, više nećemo sumnjati, brinuti, doživljavati stres ili biti uznemireni kada dođu teška vremena. Umjesto toga, bit ćemo umireni saznanjem da Bog u svakoj situaciji čini da budemo kao Njegov Sin i da ništa – apsolutno ništa – ga ne hvata nespremnog.

Galaćanima 2,20 – “Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene.”

Ako bismo vi i ja zaista sebe smatrali raspetim s Kristom i ako bi naš moto bio “Ne živim više ja, nego živi Krist u meni”, bili bismo manje zabrinuti o tome kako nas drugi vide ili kakav ugled uživamo, a više bi gledali na njega i ono što se njega tiče. Kada zaista umremo sebi, više ne brinemo o tome poštuju li nas zbog onoga što jesmo i što radimo. Ne bismo se brinuli oko nesporazuma koji nas prikazuju u lošem svjetlu oko situacija koje ne idu nama na korist, okolnosti koje nas ponižavaju, poslova koji su ispod našeg dostojanstva ili glasine koje su netočne. Biti raspet s Kristom znači da je Njegovo ime moje ime. Mogu živjeti znajući da mi On čuva leđa, jer su to Njegova leđa. Mora da je na ovo Krist mislio kada je rekao: “Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mena, naći će ga.” (Matej 16,25)

Filipljanima 4,13 – “Sve mogu u Onome koji me jača!”

Kako volimo ovaj stih jer je to izreka pobjede za našu sposobnost da uradimo sve. Gledamo na to kao “Bog želi da napredujem, zato mogu sve.” Ali kada ovaj stih stavimo u kontekst, Apostol Pavle govori da je naučio živjeti u svim okolnostima u kojim ga je Bog stavio. “Govorim to ne zbog oskudice, ta naučen sam u svakoj prigodi biti zadovoljan. Znam i oskudijevati, znam i obilovati! Na sve sam i na svašta navikao: i sit biti i gladovati, i obilovati i oskudijevati.” (stihovi 11-12)

Pitate li se kako možete živjeti od svoje oskudne plaće? Poziva li vas Bog u službu, a ne znate kako ćete je financirati? Pitate li se kako ćete izdržati u vašem fizičkom stanju neprestane bolesti? Ovaj stih je naše osiguranje da dokle god se mi predajemo Kristu, On nam omogućuje da živimo u svim okolnostima na koje nas je pozvao. Kada sljedećeg puta počnete misliti kako jednostavno ne možete više tako živjeti, zapamtite da možete sve (čak i ustrajati u u određenoj situaciji) u Onome koji vas jača.

Jakovljeva 1,2-4 – “Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću. Ali neka postojanost bude na djelu savršena da budete savršeni i potpuni, bez ikakva nedostataka.”

Jedna od najtežih borbi u vjerniku je razumijevanje zašto uopće moramo prolaziti kroz borbe. A ipak ovaj stih sadrži obećanje. Naši ispiti i kušnje u nama proizvode ustrajnost, koja zauzvrat čini da sazriju i budemo kompletni. U drugom prijevodu (NASB), rečeno nam je da će ustrajnost koja se zadobiva kroz patnju načiniti nas “savršenima, bez ikakva nedostatka”. Nije li to ono čemu težimo? Da budemo savršeni kao Krist? A opet to ne možemo bez Njegove pomoći. Božja Riječ nam govori da se možemo usavršiti u Kristu Isusu kada pored izdržavanja u teškim situacijama, na njih gledamo s radošću. Radovali bi se, znajući da smo na putu sazrijevanja i savršenstva u Kristu.

Što vi mislite? Jeste li spremni da vjerujete u ove stihove i živite drugačije? Izbor je na vama.

Autorica: Cindi McMenamin; Prijevod: Ivana R.; Izvor: Crosswalk.com