Kako se vjernici mogu nositi sa starozavjetnom slikom Boga koji odobrio ili zapovjedio pokolje nad muškarcima, ženama i djecom?
Bog je prema Starom Zavjetu u više navrata odobrio ili zapovjedio pokolj, etničko čišćenje, pa čak i genocid (Brojevi 31, 1-18; Ponovljeni zakon 13, 13-16; 20, 16-17; 1 Samuelu 15, 1-3; Hošea 14, 1 i drugdje). Tu činjenicu je doista teško razumjeti i prihvatiti, pogotovo u svjetlu masovnih zločina, genocida i terorizma koji su se dogodili u novijoj prošlosti ili koji se i danas događaju širom svijeta.
Čak i ako bi neki vjernik kršćanin (ili Židov) htio zaključiti da se ovdje radi o Bibliji – pravoj pisanoj Božjoj riječi, ili o Izraelu – pravom Božjem narodu, i napose, pravome Bogu – koji ima vrhovnu vlast i pravo tako nešto zapovjediti (dok nitko drugi nema pravo na takve postupke), ipak je nam je potrebna doza objektivnosti da uvidimo da širom svijet postoje ljudi koji to isto uvjereno misle o svojoj svetoj knjizi i svom viđenju Boga, za kojeg smatraju da im daje poslanje i pravo ubijati krivovjerce i pripadnike drugih naroda.
Ne, savjest i uvjerenje koje nam govori da su ubijanje, terorizam i genocid zlo bez opravdanja, teško je pomiriti s Bogom koji zapovijeda ubijanje i genocid u Starom Zavjetu. Napose, takvog Boga nam je teško pomiriti s Bogom koji nas uči da ljubimo neprijatelje ili poziva dječicu k sebi, a kakav nam se u Novom Zavjetu objavljuje u Isusu Kristu.
Koliko sam mogao saznati, razni apologeti i bibličari ovom problemu nastoje doskočiti na različite načine. Naravno, daleko od nas bilo da ovom problemu pokušam doskočiti na Marcionov način…
Jedni će reći da su pisci ovih tekstova umislili ili izmislili da je Bog naredio pokolj. Učinili su to kao opravdanje za svoja (ne)djela, a da On to zapravo nikada nije zapovjedio. Doista je teško oduprijeti se dojmu kako se radi o naraciji jednog naroda koji se nalazi u osvajačkom pothvatu i treba Boga na svojoj strani, kao što se uostalom stoljećima događalo. No ukoliko tvrdimo da je Sveto pismo Starog i Novog Zavjeta Bogom nadahnuti tekst, onda su ovakve tvrdnje teško održive a da sami sebi ne „uskačemo u usta“.
Drugi pak kažu da izjave iz Starog Zavjeta koje govore o totalnom uništenju i slično treba shvatiti kao hiperbole svojstvene načinu i stilu pisanja iz vremena nastajanja tih biblijskih tekstova. Drugim riječima, radi se o svojevrsnoj ratnoj propagandi ili namjernom preuveličavanju i nikada se nije doista dogodilo da su ubijeni cijeli određeni narodi, uključujući žene i djecu (o čemu i svjedoče određeni navodi u starozavjetnom tekstu, Jošua 23, 12 i drugdje).
Osim toga, izgleda da kod Boga, koji ultimativno zapovijeda ljudima da ne ubijaju ili ne lažu, postoje iznimke (na određenom reduciranom prostoru „Obećane zemlje“ i u sasvim određenom vremenu) kad su takve akcije opravdane ili nužne.
Mnogi će reći da su Kanaanci i ostali bili sve samo ne nevini, da su imali mnoge strašne običaje uključujući prinošenje ljudskih žrtava idolima, a i Izraelce bi zaveli da se okrenu lažnim bogovima i opačinama (Ponovljeni zakon 7,1-3 i drugdje). Prije nego što su uništeni Bog ih je vrlo dugo upozoravao da se obrate od svojih zlih djela. Ima i onih koji kažu da, s obzirom na našu palu prirodu i sveprisutnost zla u svijetu, umjesto zgražanja nad ubijenim Kanaancima, trebamo shvatiti da zapravo svi zaslužujemo Božju kaznu. Moramo priznati da nakon ovakvog objašnjenja ostaje „gorak okus u ustima“.
Neki govore o tome da na genocid u Starom Zavjetu ne trebamo gledati poistovjećujući se s etničkim Izraelom (ili Židovima) kojima Bog zapovijeda da poduzmu sveto uništenje, već da na sebe trebamo gledati kao na pogane, Kanaance ili Amalečane, dakle, one koji trebaju biti uništeni, ili još bolje, kao na Rahabu – nežidovku koja je postigla milost vjerom i pristajanjem uz Božji narod (Jošua 2, 1-14; 6, 17). I doista, Crkva današnjice se najvećim dijelom sastoji, ne od Židova (potomaka etničkog Izraela kao naroda Božjeg), već od upravo od pogana. Crkva se dakle ne sastoji od onih kojima je izvorno upućena zapovijed da izvrše sveto uništenje, već od onih koji su trebali biti uništeni, ali su po pokajanju i vjeri prispjeli k milosti da budu pricijepljeni lozi Izraela (Rimljanima 11, 17.24).
Čini se kako Obećana zemlja iz Starog Zavjeta za nas kršćane može biti slika Crkve, a rat protiv Kanaanaca, Amalečana i drugih kao borba za njezinu plemenitost, vjernost i čistoću – koja je za nas striktno duhovne, moralne i teološke naravi.
Unatoč svim ovim objašnjenjima, savjest i moralni osjećaj za dobro i zlo ostaju i dalje uznemireni. Vjernici naime mogu shvatiti da je Bog Gospodar života i smrti. On je taj koji život daje i koji ga ima pravo oduzeti. Sam Bog je iznad vlastitih zapovijedi danih stvorenju, a stvorenje ga nema pravo prozivati. No ipak ostaje pitanje zašto je zapovjedio ljudima da izvrše pokolje nad drugim ljudima!? Zašto je time pružio opravdavajući presedan svakom manipulatoru ili fanatiku da pomisli kako može činiti isto – ubijati u ime Boga i prave religije? Čini se da niti jedno objašnjenje ne daje potpuno zadovoljavajući odgovor na ova pitanja.
No i činjenica da je moralni osjećaj za dobro i zlo uzbunjen ovim biblijskim navodima, ne samo kod ateista i agnostika, već i kod većine vjernika, a posebno kršćana, govori nam o tome da u kršćanskom shvaćanju postoji nešto što se duboko protivi ovakvoj slici genocidu sklonog Boga.
Kako god bilo, konačna, najviša, najčišća i najjasnija objava Boga zbila se u Isusu Kristu. Isus Krist je za nas kršćane ključ i vrhovno mjerilo za tumačenje i razumijevanje Boga (i cijele Biblije). Mada nam se Bog i u Starom zavjetu otkriva kao milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat vjernošću i ljubavlju (Izlazak 34, 6, i drugdje), u Isusu Kristu Bog nam se najjasnije otkriva kao onaj koji blagoslivlja mirotvorce (Matej 5, 9), hvali vjeru pogana (Matej 15, 28), uči nas da naša bitka nije protiv „krvi i mesa“ (Efežanima 6, 12), poziva da ljubimo i neprijatelje i progonitelje (Matej 5, 44), opraštamo (Matej 6, 12), okrenemo drugi obraz (Matej 5, 39), sve ljude smatramo bližnjima i ljubimo ih kao same sebe (Matej 22, 39), te pomažemo i onima koji su drugačiji od nas (Luka 10, 29-37). Ovo je primaran i nadmoćan uzor koji nam Bog daje. Stoga je nasilje (izuzev onog obrambenog) u ime Boga i kršćanske religije neprispodobivo sa samim ishodištem kršćanstva, a onaj koji ga čini time pokazuje da nikada nije doista razumio ni Krista ni kršćanstvo.
Konačni izričaj o tome kakav je Bog očituje se u križu Isusa Krista. Ima onih koji kažu da rješenje ovog problema treba vidjeti u križu Isusa Krista. Mi osuđeni na propast, utočište od Božjeg gnjeva nalazimo u križu Isusa Krista. Drugim riječima, od Boga možemo uteći samo k Bogu, spas od Božje osude nalazimo u Božjoj milosti očitovanoj u Kristovom križu.
Autor: Jasmin Koso; Izvor: Reformiranikrscanizagreb.com
