Varala je svog muža, a ovo je njezina ispovijest! Iako je znala da je ono što čini pogrešno, ova kršćanka je svjesno ignorirala Božja upozorenja.
Ležala sam s glavom u njegovu krilu, gledala u strop i pitala se kako sam se našla tu gdje jesam. Snovi i nade koje sam imala kao mala djevojčica bljeskali su mi pred očima. Nježne ruke mog supruga micale su kosu s mog lica. Samo 24 sata ranije, priznala sam mu da imam vezu s drugim muškarcem.
“Shannon, misliš li doista da je to Božja volja? Misliš li doista da je Božja volja da me ostaviš i odeš s nekim drugim?” U tom trenutku, u tom djeliću vremena, kao da se žarulja koja je danima lagano bljeskala, konačno u potpunosti upalila i jasno zasvijetlila. “Ne”, rekla sam. “Ne, to ne može biti Božja volja.”
Istog časa počeli smo razmišljati kako da to preživimo. Obuzelo nas je očajavanje i bili smo skršeni. Srce mi je bilo slomljeno osjećajem krivnje i gađenjem prema samoj sebi. Poput krpene lutke, bila sam slaba i mlitava, sram me je posve slomio. Tih se dana sjećam u izmaglici, no kada pogledam unatrag, uopće ne znam kako smo se uspjeli izvući iz te situacije. Taj grešni čin koji sam počinila nije uopće bio dio moje naravi i skoro me doveo do vlastite smrti.
Znala sam da je to bilo pogrešno. Svjesno sam nastavila to činiti usprkos svim upozorenjima koja mi je Bog slao u srce. Onda kada odbijemo slušati Božja upozorenja, ostaje nam da se s đavlom borimo vlastitim snagama. To je bitka koju nikada sami nećemo dobiti! I sada, moj muž i ja bili smo pred najvećom kušnjom u našem braku. Hoćemo li uspjeti to preživjeti? Nije se činilo moguće. Kako bi mi on mogao oprostiti nešto tako grozno? Otišao je na sastanak s odvjetnikom za razvode i nisam ga krivila zbog toga. Očekivala sam da će me odbaciti i zasuti ljutnjom, sve to s razlogom.
No, tu je bio Bog.
Bog je bio vjeran. On je spasio naš brak. Nema drugog objašnjenja za ono što se dogodilo. “Što je nemoguće ljudima, moguće je Bogu.” (Lk 18,27)
Bog je uzeo ljutnju i očaj iz srca mog muža i zamijenio te emocije beskrajnom, nedokučivom ljubavlju i praštanjem prema meni. Uzeo je ovu prljavu krpenu lutku, obrisao je od prljavštine i privio uz sebe. U srcu mog muža, Bog je utjelovio ono što piše u poslanici Efežanima 5,25:
“Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju.”
Zahvalna sam za tako jakog muža. Borio se za mene. Borio se jer me ljubio.
I ja sam ljubila njega.
Bio je utjelovljenje Isusa. Pokazao mi je pravu Kristovu ljubav, i ja sam ju konačno primila. Prvi put u svom životu ja sam konačno razumjela snažnu poruku Križa i onoga što je Isus učinio za mene tog dana na Kalvariji.
I to je sve promijenilo.
Trebalo je još nekoliko godina dok se nismo posve oporavili. Kada bračna nevjera slomi brak, najteže je donijeti odluku da ostanete skupa i to pokušate prebroditi. Oboje smo se našli u vrtlogu emocija i naizgled bi bilo lakše i jednom i drugom da smo jednostavno odustali i prihvatili ono što nam je svijet govorio da učinimo – da se razvedemo.
Ipak, mi smo se voljeli i naš brak je bio vrijedan borbe. Potražili smo pomoć, prihvatili savjetovanje i uključili se u život Crkve prepune milosti. Usprkos svemu, svatko od nas je imao vlastite borbe koje je morao nadvladati.
Borba sa stidom
U mom slučaju, iako sam se pokajala, još uvijek sam se morala boriti s odvratnošću onoga što sam učinila. Zbog stida sam se osjećala prljavo i bezvrijedno. Osjećala sam kao da nemam više što dati drugima. Svaki put kada bih uzela Bibliju, činila mi se kao neka nepoznata knjiga. Nisam mogla dokučiti kako bi se riječi koje su tamo napisane mogle odnositi na mene. Zbog stida i grijeha, te riječi više nisu imale nikakva smisla za mene.
Moj identitet je bio narušen i više nisam znala tko sam. Iako sam o tome slušala čitavog svog života, osjećala sam kao da milosrđe nije namijenjeno meni. Zauvijek ću biti obilježena kao “ona žena”, i mogu se slobodno pomiriti s činjenicom da nikada više neću sudjelovati u nekom poslanju.
Sjećam se kako bih toliko puta ušla u crkvu, a suze bi se samo slijevale niz moje lice i ne bi prestajale sve dok ne bismo otišli. Bila sam tako slomljena. Bila sam slomljena pred Njim i posve ogoljena. Sve što sam Mu mogla dati bilo je samu sebe. A istodobno, to je bilo sve za čime je On ikada čeznuo.
Ja sam bila dovoljna.
Bilo mi je potrebno vrijeme dok nisam doista shvatila kako je na križu On nosio moj stid.
Problem sa stidom je takav da vas on može odvući u duboku, mračnu rupu. Vući će vas sa sobom sve dublje i dublje dok ne uvidite da nema nikakva izlaza.
No, postoji i ovo:
“Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše.” (Iz 53,5)
On je pretrpio stid tako da moj stid bude otklonjen i da On u meni zaživi. Bog me toliko volio da je poslao svog sina Isusa da umre na križu za mene i tako uzme sve moje grijehe i sav moj stid.
“Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.” (Lk 4,18).
Isus je poslan na ovaj svijet radi mene i radi tebe.
Došao je iscijeliti moje slomljeno srce koje je bilo posve rastrgano zbog onoga što sam učinila svojim bližnjima i samoj sebi.
Došao je osloboditi sužnja kao što sam bila ja. Bila sam zarobljenik vlastitih misli i misli drugih o samoj sebi. Osjećala sam se prljavo i bezvrijedno.
Došao je povratiti mi vid. Bila sam zaslijepljena. Nisam mogla vidjeti dalje od svog grijeha. Nisam mogla vidjeti budućnost. Sve što sam vidjela je bilo crnilo oko mene i bezizlaznost svega.
Došao me osloboditi od potlačenosti. Bila sam opterećena stidom i krivnjom, i osjećala sam da je to ono što sam i zaslužila.
Onaj kojeg nisam poznavala
“Tražit ćete me i naći me jer ćete me tražiti svim srcem svojim.” (Jr 29,13)
Počela sam Ga tražiti svim svojim bićem. Iskreno, izbora nisam ni imala. Morala sam nešto učiniti kako bih spasila svoj brak. Morala sam USTATI. Morala sam naći snagu. Otrčala sam Bogu sa svime što sam imala u svom srcu. I, našla sam ga. Našla sam Onoga kojeg nikad nisam poznavala. Bila sam kršćanka čitav svoj život, a tek sam sada otkrila Boga. Tek onda kada je On mogao djelovati u meni. Sve što sam imala sam mu prikazala, i kad sam to učinila, On je posve preobrazio moj brak.
Bilo je potrebno 4-5 godina dok naš brak nije posve zacijelio. Danas smo istinski sretni i ne uzimamo zdravo za gotovo jedno drugo. Svaki dan je dar. Volimo, i to mnogo. Milošću Božjom u lipnju ćemo proslaviti dvadeset i petu obljetnicu braka. Sve što imamo dugujemo Isusu i da nije bilo Njega, nesumnjivo bi svatko od nas bio na zasebnim putovima danas.
Iako sam donijela neke jako, jako loše odluke, ipak sam zahvalna za to putovanje jer nas je ono dovelo tu gdje smo danas!
Autorica: Shannon Geurin; Izvor: Ibelieve.com/Bitno.net
