Moguće je moliti Boga za jedan ishod, i još uvijek ga slaviti usred drugačijeg ishoda. Moguće je ljubiti i vjerovati Bogu kada ne odluči izbaviti nas ili voljenu osobu.

Jednom sam prisustvovala jednoj ženskoj grupi u kojoj smo proučavale Bibliju, i svaki smo tjedan u malim grupama razgovarale o stihovima. Voljela sam neke stvari u vezi toga: različitost dobi, učenje iz života i iskustva vjere drugih žena; molitva jednih za druge. Sve u svemu, to je veliko iskustvo.

No, nikad neću zaboraviti kada nam je jednoga dana jedna od članica počela govoriti o svojoj trudnoći. Tražila je molitvu, i bila je vidno emotivna objašnjavajući nam kako je prethodno već izgubila jedno dijete u kasnoj trudnoći. U suzama nam je govorila da joj Bog govori i uvjerava da će ova trudnoća biti drugačija. Vjerovala je da joj obećava kako će ova beba biti savršeno u redu, i to nam je govorila s potpunim uvjerenjem. „Ovoga puta neće dozvoliti da se išta dogodi“, rekla je. „Držim se za Njegovo obećanje.“

Čak i dok je izgovarala te riječi, ustuknula sam iznutra. Pridružila sam se u molitvi, okružile smo ju i vapile Bogu za maleno dijete koje je raslo u njoj. Ipak, nitko od nas nije stvarno znao kako će ova situacija ispasti. Ponajmanje mama koja je bila odlučna da joj je Bog dao posebno otkrivenje u vezi njezinog djeteta.

Otišla sam onoga dana moleći još jednu molitvu. Molila sam da Bog pomogne majci u poljuljanoj, maloj vjeri i da se oporavi ukoliko beba nekako ne uspije preživjeti do termina.

Netko ju je naučio da krivo razmišlja o Bogu. Negdje na njezinom kršćanskom putu, neki učitelj ili mentor rekao je toj ženi da je Bog dobar, jer čini ono što se nama čini ispravno. Učili su je da imenujemo ono što želimo i proglašavamo teritorijalno, kao da možemo uputiti Boga da na najbolji način učini nešto. A u svom očaju i držanju nade da nikada više neće morati prolaziti smrt djeteta, uvjerila je samu sebe da joj je Bog obećao da se to više neće dogoditi.

Nekoliko tjedana kasnije, odjednom je prestala dolaziti na proučavanje Biblije. Naša ju je voditeljica grupe kontaktirala i saznala da unatoč „obećanju“ kojeg je mislila da je dobila od Boga, ta je mlada majka izgubila još jedno dijete, i njezina je vjera bila pogođena do samog temelja. Pogrešno je pretpostavila da će Bog učiniti ono što je očajnički željela, a kada to nije učinio, sklupčala se u beznađu, dijelom zbog svoje strašne žalosti, a dijelom zbog nekih loših učenja koja pogrešno tumače Božji karakter i suverenost.

Moguće je tugovati nad krajem naših planova dok još uvijek zadržavamo nadu za budućnost. Moguće je moliti Boga za jedan ishod, i još uvijek ga slaviti usred drugačijeg ishoda. Moguće je ljubiti i vjerovati Bogu kada ne odluči izbaviti nas ili voljenu osobu. Sasvim je moguće na ovoj zemlji proživjeti najstrašniji pakao kojeg možemo zamisliti i još uvijek ljubiti Boga svim svojim srcem, dušom, umom i snagom.

No, samo ako imamo ispravno razumijevanje naše pozicije unutar Njegove neistražive, suverene volje.

Naša pozicija kao Njegovog stvorenja ne može biti da On treba učiniti ono što tražimo. Ne može biti da je On samo dobar kada nam daje ono što želimo. Ne može biti da Njegovu ljubav mjerimo po tome koliko smo zadovoljni Njegovim odgovorima na naše molitve. Ipak, moguće je imati veliku nadu i sigurnost u Njegovu sposobnost da nas spasi, a istovremeno imati veliku vjeru da čak i ako to ne učini, možemo mu vjerovati i On je dobar.

U knjizi Daniela, trojica mladića pokazuju tu ravnotežu do savršenstva. Kralj Nabukodonozor naredio je Šadraku, Mešaku i Abed-Negu da se poklone lažnim bogovima. Odbili su to učiniti i suočili se s kraljevim gnjevom da ih se baci u peć koja je bila zagrijana sedam puta jače nego inače. Toliko je bila užarena da su stražari koji su svezali mladiće i bacili unutra stradali samo zato što su došli blizu otvora gdje je vatra bjesnila. Prije nego što su ih bacili u sigurnu smrt, tri hebrejska mladića objasnila su kralju kakvu vjeru imaju u jedinog istinskog Boga: „Ako je tako, Bog naš kojemu mi služimo može nas izbaviti iz peći ognjene užarene; i od ruke tvoje, kralju, on će nas izbaviti. Ako li ne, neka ti bude znano, kralju, da mi tvojim bogovima nećemo služiti i zlatnom se kipu što si ga podigao nećemo pokloniti“ (Daniel 3,17-18).

Njihov odgovor kraljevoj prijetnji pokazuje tri elementa zdravog pogleda s obzirom na njihovu poziciju u Božjem suverenom planu.

1. Bog kojem služimo može nas izbaviti iz peći. Prvo, mladići su priznali da je Bog savršeno u stanju spasiti ih. Njihova vjera govori da je On svemoguć, i sve što kralj može izmisliti da im učini izvan je dosega i spasenja nebeskog Boga.

2. On će nas izbaviti od kraljeve ruke. Dalje, pokazuju da im njihova vjera omogućuje pouzdanje da će ih Bog spasiti. Čak i kad stoje pred užarenom peći, vjeruju da postoji nada za njihovo spasenje. (I ako trebaju umrijeti u vatri i nema spasa za njihova ljudska tijela, znaju da ih spasenje još uvijek čeka s druge strane smrti. Stoga, izađu li iz vatre ili ne, nisu ostavljeni bez nade u Božji plan spasenja.)

3. No, čak i da to ne učini… Konačno, tri hebrejska mladića pokazuju da razumiju da su Njegovi putovi viši od njihovih. Božje je pravo riješiti ovu situaciju na način koji zna da je najbolji. Stoga, čak i ako ih ne izbavi, On je i dalje dobar, On je i dalje silan, On je i dalje svet, On je i dalje pravedan.

Na kraju, Bog spašava Šadraka, Mešaka i Abed-Nega. Bog je veliki junak priče, a mladići nastavljaju živjeti utjecajne i plodonosne živote. No, što da su trojica mladića bačena u vatru i trenutno se pretvorili u hrpu pepela? Uostalom, cijelo vrijeme vidimo da se loše stvari događaju divnim ljudima. Toliko mnogo ljudskih priča završava bez čudesnog preokreta. Bez očitog, nadnaravnog prikaza Božje goleme moći. Samo misterija onoga što dolazi nakon smrti. Nada koje se držimo da nekako, na neki način, Bog ima svrhu za sve tragedije i slomljenosti.

Jesmo li došli do točke u našem duhovnom rastu kada možemo moliti iskreno, poput Isusa: „Ne moja volja, nego Tvoja neka bude“? Rastemo li u Kristove sljedbenike koji mogu posvjedočiti Božju suverenost, držeći svoju vjeru u Njegovu moć u jednoj ruci, a istovremeno držimo svoju vjeru u Njegovu dobrotu, i govorimo: „Čak i ako ne učini…“?

Rastemo li u majke koje se sve više pouzdaju Isusa, koje mogu moliti Boga da izliječi našu djecu, a istovremeno iz dubine naše duše vičemo: „Ako to ne učini, i dalje je dobar“?

Ne znam što se dogodilo toj dragoj majci koja je izgubila dvije bebe, a potom izgubila osjećaj za svoju vjeru u Boga. Nadam se da se na kraju još više pouzdala u Njega. Nadam se da bih se i sama još više pouzdala u toj situaciji. Kada dođu loše stvari, kada vrsta izbavljenja kakvu mislimo da trebamo jednostavno nije dio naše priče, hoćemo li svjedočiti pred svijetom koji nas gleda da nas Bog može izbaviti, da će to učiniti, ali i ako ne učini, nećemo se od Njega odvratiti. Nećemo izgubiti nadu. Nećemo izgubiti vjeru. I reći ćemo: „Uvijek i zauvijek, On je dobar.“

Autorica: Melissa Edgington; Prijevod: Vesna L.; Izvor: yourmomhasablog.com

Naša beba zbog ovoga više nije s nama, već je u Božjem zagrljaju: Roditelji, pazite da se ne dogodi vašem djetetu Shane i Nicole Sifrit su 1. lipnja dobili svoju kćerkicu Marianu. Sve je bilo u redu, a onda je, samo tjedan dana nakon rođenja, Mariana postala letar...
Oženjeni muškarac poslao je zavodljivu poruku udanoj ženi: Ovakav odgovor nije očekivao! Kada je novi „prijatelj“ započeo razgovor s njom, nije vidjela ništa neobično u tome.
Dvogodišnjak čudesno spasio brata blizanca na kojeg se srušio ormar Dvogodišnji blizanci Brock i Bowdy Shoff iz Utaha bezbrižno su se igrali u svojoj sobi kada se na Brocka odjednom srušio drveni ormar.

IMAŠ KOMENTAR?