Što Bog poručuje vašim suzama?

Što Bog poručuje vašim suzama?
Foto: Unsplash

Naše plakanje može trajati dugo, dugo. Sve dok prolazimo kroz ovu dolinu, bit ćemo podložni napadima gubitka, razočaranja i smrti.

Stoljećima su kršćani nazivali ovaj svijet „dolinom suza“.

Da, Krist je došao. Da, uskrsnuo je. I da, ponovno će doći. Ali ipak tugujemo, bolujemo i plačemo – hodamo zajedno s onima koji tuguju, boluju i plaču. Vučemo se kroz dolinu sa srcima punim tereta, tugujući za nekim od tisuću razloga: našom deprimiranom djecom, našim udaljenim supružnicima, našim uništenim nadama, našim voljenima koji su preminuli, našim razornim grijesima.

Ponekad plačemo jer životne žalosti postaju kronične, ispunjavajući naš život kao nepoželjni domaćini koji jednostavno ne odlaze. U drugim slučajevima plačemo jer se neka neočekivana bijeda spustila kao meteor i urezala krater u našoj duši. A ponekad plačemo a ni ne znamo zašto; tuga nadilazi opis i analizu.

Za takve ožalošćene, poruka Biblije neće ukloniti vaše suze. Ne, Biblija kaže da je plač tipičan za život u dolini, a njezina poruka ožalošćenima više je suosjećajna – i više odmjerena.

„Vidim ih“

Niti jedan vrapčić ne pada na zemlju a da Bog ne primijeti (Matej 10,29), kao ni jedna od vaših suza.

Kad je Hagara podigla glas u pustinji Beršebe, Bog je bio blizu (Postanak 21,17). Kad je Hana gorko plakala izvan Božjeg hrama, Bog je primijetio i zapamtio (1. Samuelova 1,10.17). Kad je David postao umoran od oplakivanja, Bog se nije umorio od slušanja (Psalam 6,6-9).

Bog svake utjehe nadgleda vaš plač. Skuplja sve vaše suze i stavlja ih u svoju mješinu (Psalam 56,8). Kao majka koja sjedi pored bolesnog djeteta na postelji, Bog bilježi svaki uzdah nemira i boli. Bez obzira koliko je vaše patnje ostalo nezapaženo drugima, ni jedan trenutak nije uzmaknuo pozornosti Boga koji ne drijema i ne spava (Psalam 121,4).

Kao što Bog kaže kralju Ezekiji, tako bi mogao reći svojoj djeci: „Čuo sam tvoju molitvu, vidio tvoje suze“ (2. Kraljevima 20,5).

Foto: Unsplash
Foto: Unsplash

„Stalo mi je do njih“

Mnogi od nas se srame svojih suza, pogotovo ako ih drugi vide. U kulturi koja naglašava snagu i ne osjeća se ugodno u trajnoj žalosti, mnogi od nas reagiraju na naše vlastite suze tako da ih brzinski brišemo rukavom i govorimo „pomiri se s tim“.

Nije tako s Bogom, koji je zbog očinskog suosjećanja blizu onima slomljenog srca i povija njihove rane (Psalam 147,3). Bog koji je rekao: „Blaženi koji sada plačete“ (Luka 6,21) neće vas koriti zbog suza koje ste prolili dok prolazite kroz ruševine ovog slomljenog svijeta.

Kad se Isus pridružio gomili izvan grada Nain i promatrao kako udovica plače nad sinovim tijelom, „sažali se nad njom“ (Luka 7,13). Kasnije, kad se Marija raspadala zbog smrti svoga brata, čovjek boli otišao je korak dalje: „Isus zaplaka“ (Ivan 11,35). Isus je imao suosjećanja i Isus je plakao – iako je potom izgovorio riječ i izbavio ih iz smrti (Luka 7,14; Ivan 11,43).

Samo zato što nas Isus voli i zna kako riješiti naše probleme, ne znači da koristi prečicu kroz našu tugu. Isti onaj koji uskršava mrtve najprije se zadržava s nama u našoj boli – spušta u našu dolinu suza i hoda pokraj nas.

Ipak, sve suze ne probuđuju suosjećanje našeg Gospodina. Bog nema toliko strpljenja kad plačemo u bijedi nad idolima koje uklanja od nas, kao kad je Izrael preferirao egipatsko meso iznad Božje prisutnosti (Brojevi 11,4-10). Ali svaka suza koju ste prolili u vjeri – slomljeni, ali pouzdajući se, opustošeni, ali vjerujući – vijori ovu zastavu: „Blizu je GOSPOD onima koji su slomljena srca, i spasava one koji su duha skrušena“ (Psalam 34,18).

„Pretvorit ću ih u glas radovanja“

Nekoliko sati prije nego što je Isus bio izdan, suđen, bičevan i razapet, rekao je svojim učenicima: „Zaista, zaista, kažem vam: vi ćete plakati i jaukati, a svijet će se radovati; i vi ćete se žalostiti, ali će se žalost vaša prometnuti u radost“ (Ivan 16,20). Tuga i uzdah će proći. Suze će presušiti. Žalost će izgubiti snagu. Tako je bilo s Isusovim učenicima, kada je svjetlost uskrsnuća raspršila sjene iz njihovih srca. I tako je sa svakim Božjim djetetom.

Svaka suza koju ste prolili priprema za vas „obilnije vječno breme slave“ (2. Korinćanima 4,17). Svaka kap agonije i boli u srcu natapa zemlju kao sjeme, čekajući da probije u drvo smijeha.

Možda zvuči nemoguće. Možda se pitate: „Kako se ova tuga, ova bol srca, ova žalost ikada može pretvoriti u radost?“ U redu je ako sada ne razumijete kako. Božji su putovi često previsoki i previše čudesni da bismo ih mogli shvatiti. No možete li vjerovati – u nadi nasuprot nade – da što je nemoguće čovjeku, moguće je Bogu (Luka 18,27; Rimljanima 4,18)?

Vjerovati da će Bog pretvoriti naše suze u povike radosti ne znači da više ne tugujemo. Znači da se držimo njega kroz bol, i dozvolimo da nas svaka bijeda skrši u njegovo naručje. I da naučimo vapiti Bogu umjesto da proklinjemo njegovo ime.

Nastavit ćemo čitati naše Biblije, čak i kad se osjećamo mrtvima po Božjoj riječi. I dalje ćemo vapiti Bogu, čak i kad mislimo da nas ne čuje. Nastavit ćemo se okupljati s Božjim narodom, čak i kad ne razumiju što prolazimo. I dalje ćemo služiti drugima, čak i dok nosimo svoju tugu gdje god idemo. I nastavit ćemo sijati sjeme istine i milosti u naše neplodne duše, čekajući dan kada nas Bog odvede kući.

„Izbrisat ću ih sve“

Kao što Andrew Peterson pjeva u „After the Last Tear Falls“:

Na kraju…
Vidjet ćemo kako su suze koje su padale
Bile ulovljene u dlanove Davatelja ljubavi i Onog koji nas sve ljubi.
I pogledat ćemo unazad ove suze kao prošle priče.

Naše plakanje može trajati dugo, dugo. Sve dok prolazimo kroz ovu dolinu, bit ćemo podložni napadima gubitka, razočaranja i smrti. Ali radost dolazi ujutro, kada Bog pretvori ovu dolinu suza u grad vječne radosti.

Toga dana, Bog će se sagnuti nad svakim od svoje tugujuće djece i – nekako, na neki način – zauvijek obrisati naše suze. „I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih, i smrti više neće biti; ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti — jer prijašnje prođe“ (Otkrivenje 21,4).

A onda će vaš hrapav i umoran glas početi klicati kad ugledate nebesko mnoštvo: „Jer ti si dušu moju od smrti izbavio, oči moje od suza, noge moje od spoticanja. Hodit ću pred licem GOSPODNJIM u zemlji živih“ (Psalam 116,8-9).

I za tren, suze će postati stvar priča iz prošlosti.

Autor: Scott Hubbard; Prijevod: Vesna L.; Izvor: DesiringGod.org