Često se događa da čovjek zatvori svoje srce uslijed negativnih iskustava i boli koju nosi u sebi. U duhovnom smislu, čovjek sam pokušava lizati svoje rane da zacijele, ne želeći s nikim podijeliti ono kroz što prolazi.

Ako prolaziš kroz patnju, ne trebaš se pretvarati da je sve dobro. Ne trebaš dodati: “Slava Bogu!”  Ipak, nešto trebaš učiniti – u vjeri se osloni na Boga da će te izvući iz svega, jer On najbolje zna zašto ti se sve događa.

Kada je Isus bio u satima pred razapinjanje, On nije pjevao u Getsemanskom vrtu i ponašao se superduhovno. Znoj mu je postao kao guste kaplje krvi što padahu na zemlju. Molio je Oca da ga mimoiđe ta čaša.

Ali, Isus je u konačnici otišao na križ s radošću; i to ne s površnom utjehom koja ne poznaje bol, već s radošću koja je produbljena tugom i koja prepoznaje bol ljudskog srca.

Bog te uvijek pokušava učiniti čovjekom i ništa manje od toga. Možeš plakati u patnji. U toj iskrenosti Bog utvrđuje svoj karakter u tebi. Kao kršćanin možeš biti i najsretniji i najtužniji u jednom trenutku, jer težiš za boljim domom i već ga imaš u Kristu.