Žena koja je dotakla Isusa

žena koja je dotakla Isusa
Foto: Wikipedia

„Dotaknem li se samo haljina njegovih, bit ću spašena“ (Marko 5,28). To je ono što je rekla sama sebi, ova bezimena žena koja je krvareći putovala 30 milja, potaknuta ničim osim vjerom.

Bio je to odvažan plan. Prema Mojsijevu zakonu, žene koje su ceremonijalno bile nečiste nisu imale dopuštenje da dotaknu ikoga, a kamoli Sina Božjeg. Ali očajne žene čine očajne stvari. Dugih 12 godina krv je istjecala iz njenog tijela, zbog čega je bila fizički bolesna i društveno neprihvatljiva.

Očajanje i odlučnost

Liječnici njenog doba nisu uspjeli ublažiti njezinu patnju. Ona je „potrošila sve svoje, i ništa nije koristilo, nego se još pogoršalo“ (Marko 5,26). Neki od nas su bili na tom mjestu, boreći se s podužom bolesti ili tvrdoglavim zdravstvenim stanjem. Postane frustrirajuće, čak i neugodno, uporno odlaziti liječniku, samo da bismo se vratili kući sa skupim receptom, a malo nade.

Pravo čudo u ovoj priči jest ono što je ostalo zdravo: njezina vjera. Njezina spremnost da vjeruje da bi mogla biti dobro, unatoč svim suprotnim dokazima. Kad je čula za čovjeka koji je „ozdravio mnoge bolesnike od različitih bolesti“ (Marko 1,34), uputila se za Kapernaum.

Nakon 30 milja putovanja, bacila bih se na njegov put, molila ga da mi pomogne. Umjesto toga, naša sestra koja je krvarila tiho „dođe u mnoštvu straga i dotače se haljine njegove“ (Marko 5,27).

Po zakonu bi ga njezin dodir učinio nečistim. Po milosti, upravo suprotno. „I odmah presahnu izvor krvi njezine“ (Marko 5,29). Bez Isusove riječi, pogleda ili dodira, bila je cjelovita jednostavno vjerujući da je on može izliječiti – i usudivši se djelovati po tom vjerovanju.

Ukradeno čudo

Kad joj je vjera bila nagrađena, ona nije bila jedina koja je primijetila. „Okrenuvši se mnoštvu, govoraše: ‘Tko mi se dotače haljina?’“ (Marko 5,30). Kako je njezino srce samo kucalo. Upravo je ukrala čudo!

Kad su učenici ukazali da su ga mnogi u prepunoj ulici dodirivali, Isus „stade kružiti pogledom da vidi onu koja to učini“ (Marko 5,32). Nije tražio da optuži, već potvrdi.

Ista vjera koja ju je osnažila da ispruži ruku sada joj je dala snagu za korak naprijed. „A žena, preplašena i uzdrhtala, znajući što se s njom dogodilo, dođe i pade preda nj pa mu reče svu istinu“ (Marko 5,33).

Sve je riskirala – javno poniženje, ako ne i kaznu – kako bi ispovjedila vjeru, objašnjavajući mnoštvu „s kojeg ga se razloga dotakla i kako je odmah bila iscijeljena“ (Luka 8,47).

Obnovljena

Jednom Isusovom riječju, 12 godina boli i izoliranosti bili su uklonjeni: „Kćeri…“ (Marko 5,34). U nijednom drugom evanđelju Isus ne koristi taj termin nježnosti i poštovanja. Kćer. Sada je postala član obitelji, obnovljena u svojoj zajednici, postavljajući primjer drugima koji su ga „molili da se dotaknu makar i skuta njegove haljine. I koji god bi ga se doticali, spasavali bi se“ (Marko 6,56).

Ta je žena doslovno usmjerila korake u svojoj vjeri: putovala u Kapernaum, ispružila se da dotakne Isusovu haljinu i istupila na njegov poziv. Vjerom i mi možemo istupiti i utjecati u našim obiteljima, na našim radnim mjestima i u našim okruženjima, koračajući naprijed i navješćujući: „U Gileadu ima balzama koji će ranjenoga iscijeliti.“

Autorica: Liz Curtis Higgs; Prijevod: Vesna L.; Izvor: Todayschristianwoman.com