Samo jedan biblijski stih bio je dovoljan da spasi dušu čovjeka koji je umirao

Samo jedan biblijski stih iz Izaije 53,6 bio je dovoljan da spasi dušu čovjeka koji je umirao. Spašen je otišao svome Gospodinu!

Kad sam kao mladić stigao iz Engleske u Australiju, bilo je već kasno navečer te sam lutao nekim pustim krajem jer sam izgubio put. Iznenada sam ugledao svjetlo i, idući prema njemu, našao se na nekoj velikoj farmi.

Zamolivši vlasnika da mi dopusti provesti noć na farmi, grubo mi je odgovorio: “Ako želite, možete u štagalj; tamo je već netko.” Zahvalio sam mu i otišao u štagalj te pod svjetlom svjetiljke na drugom kraju ugledao čovjeka koji je strašno kašljao. Kad sam odložio pušku i lovačku torbu, moju jedinu prtljagu, prišao sam čovjeku i pitao ga mogu li nešto za njega učiniti.

Teško govoreći, rekao mi je da je i on Englez te smo ustanovili da je bio na istom sveučilištu kao i ja, ali je u mladosti osramotio obitelj i ona ga je protjerala u Australiju, gdje je dvadeset pet godina provodio razuzdan život. Sada je osjećao da umire i pitao me znam li nešto o budućem životu. Želio je znati što će biti s njim.

Sve do tada pojma nisam imao o Bogu i njegovoj milosti; bio sam neobraćen svjetski čovjek. Rekao sam mu da mislim da je ono što treba Biblija. “O, Biblija!” rekao je. “Majka mi je stavila jednu u kovčeg kad sam odlazio od kuće. Sve do danas nikada je nisam otvorio. Hoćeš li je izvaditi i donijeti?”

Otišao sam u drugi dio štaglja, uzeo Knjigu i donio mu je. “Gdje da je otvorimo?” pitao je. Oboje smo priznali da ne znamo. “Otvorimo je onda zajedno pa gdje se otvori tamo ćemo čitati.” Učinili smo tako i Biblija se otvorila na Izaiji 53.

“Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama … “

Počeo sam čitati: “Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama … “ a umirući me čovjek pitao: “Tko to?” Da ga umirim, ali ni sam ne znajući, rekao sam: “Isus Krist.”

“Nastavi”, rekao mi je. Čitao sam polako sve do retka: “Poput ovaca svi smo lutali, i svaki svojim putem je hodio …” Tada je uzviknuo: “Stani, to sam ja. To sam ja! To je upravo ono što sam činio čitav svoj život!” Zatim mi je nakon nekoliko trenutaka rekao: “Nastavi.” “A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju.” “Ah, na Isusa Krista”, rekao je, a onda trenutak kasnije: “Pročitaj ponovno!” “Poput ovaca svi smo lutali, i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju.”

Ponovno je legao na slamu, a ja sam nastavio čitati. Prevrćući stranice, našao sam neka mjesta u Evanđelju koja govore o Isusu Kristu. Nakon nekog vremena zamolio me da ga ostavim, što sam i učinio i ubrzo zaspao.

Ujutro kad sam se probudio, zrake sunca ulazile su kroz rupice između dasaka štaglja. Došavši do mjesta gdje je ležao moj jadan prijatelj, iznenadio sam se promjeni na njemu. Lice mu je izgledalo kao da je uhvatilo nešto od sunčevih zraka; izgledao je vrlo sretan i smiren, nije kašljao i bio je sasvim tiho. Nisam znao što se dogodilo, ali mi je on rekao: “Gospodin je uzeo na sebe bezakonje nas sviju. Isus Krist je moj Spasitelj.” Ispričao mi je da je Gospodin te noći došao k njemu i pokazao mu svoje probodene ruke i bok i tada su u njemu nastali radost i mir.

Slušao sam ga i pomislio da je skrenuo, ali to je bilo samo zato što tada nisam vidio ljepotu Onoga kojim se tada bavio. Dan ili dva još se povlačio u svojoj bolesti; nije mogao dobro čuti ni govoriti. Kratko vrijeme prije nego je umro (umro je dok sam se zadržavao na farmi), rekao mi je: “Imam jednu molbu. Želim da na praznoj stranici ove Biblije ukratko napišeš o ovom našem sastanku ovdje i o čitanju Izaije 53,6 – i o njemu, Isusu Kristu. Napiši da je Gospodin došao k meni one noći i da ja umirem vjerujući u njega kao svoga osobnog Spasitelja. Želim da se ispod toga potpišemo ti i ja, a onda spakiraj Bibliju i pošalji je mom ocu u London.” Dao mi je adresu.

Učinio sam kako me zamolio, ali u velikoj jurnjavi bezbrižnog života, zaboravio sam na taj događaj. Mnogo godina kasnije i ja sam se obratio. Dok sam jednoga dana boravio u Londonu, razmišljao sam o svom životu u Australiji i sjetio se tog događaja. Pitao sam se je li Biblija ikada stigla do starog oca. Odlučio sam svratiti do njega.

Dospio sam na pravu adresu i uveli su me u nazočnost jednoga vrlo starog čovjeka koji je sjedio u svojoj biblioteci. Predstavio sam se i pitao ga je li ikada primio Bibliju. “Uistinu jesam”, rekao je i izvadio Knjigu iz ladice svoga stola. “Sjećam se da sam do tada, kad sam je primio, bio bezbrižan čovjek ovoga svijeta, bez Boga i nade, ali kroz neiskazanu milost, čitajući ono na što ste me vi i moj jadan sin uputili u Izaiji 53,6, moje su se oči otvorile i ja sam se našao grešan pred Njim te sam se predao Isusu Kristu, mome Spasitelju, i od toga vremena do sada nisam ga prestao slaviti.”

Autor nepoznat

NAJNOVIJE!