Ako čekaš na Isusa, On će doći u pravo vrijeme i učiniti nešto s tobom!

Kad biste proveli neko vrijeme sa mnom, vidjeli biste koliko volim stare himne. Volim ih slušati, i volim ih pjevati. Ali za mene, to je nešto više od nostalgije ili uživanja u određenom stilu glazbe.

Ne pjevam himne samo zato što želim. Pjevam zato što moram.

Čekanje na Isusa

Sjećam se mračnih dana kada sam se prvi put ozlijedila i bila u bolnici. Toliko sam jako htjela plakati – i sve što sam htjela je ostatak mog života nastaviti plakati. Umjesto toga, gušila sam suze i tješila se jednom od starih crkvenih himni:

Spasitelju, Spasitelju,

Čuj moj skromni vapaj;

Dok druge pozivaš,

Nemoj me zaobići.

Dok sam pjevala ove riječi, ili čak kasno u noć pjevušila ovu melodiju tiho u sebi u svojoj bolničkoj sobi, to bi me uvijek podsjetilo na kupalište u Bethesdi iz Ivana 5. Kada bi me prijatelji posjetili u bolnici, često sam ih tražila da mi čitaju taj odlomak.

Ivan je govori o jednom čovjeku koji je bio tamo, ležao pokraj kupališta, bolovao 38 godina. Dalje odlomak kaže: „Kad ga Isus opazi gdje leži i kada dozna da je već dugo u tome stanju“ (stih 6), pristupio je nemoćniku i postavio mu pitanje. Ne mogu vam reći kolike noći sam zamišljala samu sebe tamo na kupalištu Bethesde, na deki, kako ležim možda pored paraliziranog čovjeka na slamnatoj postelji. Zamišljala sam kako ležimo tamo, i čekamo. On bi čekao anđela da uzburka vodu. A onda bi se nekako pomaknuo i skliznuo u kupalište kako bi primio nadnaravno iscjeljenje.

On je čekao anđela… ali ja sam čekala Isusa.

Znala sam da Sin Božji treba doći, da će izaći iz sjajnog jutarnjeg svjetla, spustiti se u hlad pod trijemom i stati na trenutak, vidjeti očajnu, skoro beznadnu malu grupu nemoćnih muškaraca i žena koji čekaju na rubu vode.

U svojim maštarijama, vidjela sam ga kako zastaje pokraj kupališta, njegove učenike koji su bili zbunjeni zbog zadržavanja, i željni da se nastavi kretati prema hramu. Ali ja bih vapila, nisam htjela da ode, nisam htjela da ne vidi kako ležim na pločniku u hladu pod trijemom.

„Isuse! Oh, Isuse! Nemoj me zaobići. Ovdje sam! Iscijeli me! Ne ostavljaj me ovakvu ovdje!“

A istina je, ipak, da tog trenutka nisam mogla vidjeti, da me on vidi cijelo to vrijeme. On me poznaje. On je svjestan mojih strahova, moje tuge, mog očaja, moje čežnje i moje velike potrebe. On me ne bi – i nije – zaobišao. On me nikada nije zaobišao. I nikada neće, ni u cijeloj vječnosti.

Autorica: Joni Eareckson Tada; Prijevod: Vesna L.; Izvor: Todayschristianwoman.com