Ako u vašem životu ne postoji ova vrsta straha, tada ne možete očekivati da će vas Bog blagosloviti!

Foto: Pixabay

Čini se da u današnjoj Crkvi temu straha Gospodnjeg prati izvjesna doza nerazumijevanja i da se o njoj ne propovijeda previše. No, Biblija strah Gospodnji spominje na puno mjesta, a u nastavku teksta vidjet ćemo da strah Gospodnji treba biti nerazdvojiv dio kršćanskog hoda.

Neki smatraju da je strah Gospodnji vezan samo za Stari zavjet i držanje Mojsijevog Zakona, dok u Novom zavjetu imamo milost, ljubav i praštanje, te da strah Gospodnji nije relevantan. No, ovo je velika greška. Neki drugi će reći ’dobro, strah se spominje, ali zar strah ipak nije negativna stvar?’ Ono što oni zapravo pitaju je da ne uzimaju u obzir da postoji više od jedne vrste straha. ’Loš strah’ na koji se ovdje aludira je strah koji paralizira, strah koji prethodi situaciji za koju se bojimo da će biti beznadna. Npr., to može biti strah od besparice, nezaposlenosti, bolesti, samoće, itd. Biblija jasno priznaje postojanje ovakvog straha, ali ga i prekorava. U Mateju 6,31-32, Isus kaže:

„Nemojte, dakle, biti zabrinuti, i govoriti: ’Što ćemo jesti?’ ili: ’Što ćemo piti?’ ili: ’U što ćemo se odjenuti?’ jer sve to traže pogani ta zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Nego, tražite najprije kraljevstvo Božje i pravednost njegovu i sve će vam se to nadodati.“

Dakle, Isus zapovijeda da Bogu povjerimo brige o našim potrebama, te da potrebe za strahom nema.

No, Isus kasnije, u Mateju 10,28, kaže sljedeće:

„I nemojte se bojati onih koji ubijaju tijelo, ali ne mogu ubiti dušu: bojte se radije onoga koji može i dušu i tijelo uništiti u paklu.“

Tko može uništiti dušu i tijelo u paklu? Bog. Dakle, ako nas Isus uči da se trebamo bojati Boga, to samo po sebi ukazuje na to da ovaj strah mora biti pozitivan.

Ovo je jasno i iz obilja starozavjetnih stihova. Npr., Psalam 111,10 kaže:

„Strah Gospodinov je početak mudrosti…“, i ova se izjava ponavlja na još nekoliko mjesta. Svrha ovog straha je da vodi Božji narod u razumijevanju njegove istine, te u življenju života kakav On želi da živimo.

Strah nije samo „poštapalica“ koju Bog koristi da nas uvede u vjeru, već treba biti stalno prisutan. Jeremija 32,39 kaže:

„i dat ću im jedno srce, i jedan put, da me se boje DOVIJEKA, za svoje dobro i dobro njihove djece nakon njih.“

Iako je ovo starozavjetna izjava, vidimo da se naredba da se bojimo Boga ponavlja nekoliko puta i u Novom zavjetu, a u Djelima 9,31, kaže sljedeće:

„Tada su crkve po svoj Judeji i Galileji i Samariji uživale mir i izgrađivale se; i hodile su u strahu Gospodinovu i množile se u utjesi Duha Svetoga.“

Dakle, vidimo da je prva crkva, crkva u svom najčistijem i najkvalitetnijem obliku, rasla i izgrađivala se živeći u strahu od Gospodina. Strah Gospodnji nije bio problem, već je naprotiv bio neka vrsta „goriva“ koje je izgradilo crkvu.

Današnje crkve ne smiju biti samo fini obiteljski centri, ili centri za dijeljenje humanitarne pomoći, ili drugog vida pomaganja onima koji su u potrebi. Sve ovo treba postojati, ali ne bez straha Gospodnjeg. Ako strah Gospodnji izuzmemo iz jednadžbe, to za sobom automatski vuče gubitak poštovanja za Božju Riječ, a crkve kod kojih se to dogodi, polako ali sigurno duhovno umiru.

Dakle, sada pošto jasno vidimo da Biblija zapovijeda strah Gospodnji, i da je ovaj sveti strah nešto što je nama zapravo korisno, kako do njega doći?

Put do tog straha je trostruko otkrivenje: otkrivenje o Božjoj svetosti, otkrivenje o našoj grešnosti i neminovnosti naše osude, te otkrivenje o Božjoj ljubavi i milosti.

Znate li koji je glavni Božji atribut? Njegova svetost. To ga definira. Mnogi će prvo pomisliti da je primarni Božji atribut ljubav, ali razmislite, ako Bog prvenstveno nije svet, te u njemu ima i trunke nečega što nije sveto, onda će i njegova ljubav biti okaljana, kao i sve drugo što od njega proizlazi. Njegova svetost i savršenstvo su osnova svega drugoga što od njega dolazi i što od njega primamo.

Njegova svetost nikako ne može biti kompromitirana, i ništa nečisto ne može doći u njegovu prisutnost. Adam i Eva su izbačeni iz Edenskog vrta kad su sagriješili. Izaija je imao viđenje Boga kojeg okružuju serafini (anđeoska bića), te kaže sljedeće:

„Iznad svega stajahu serafi; svaki je imao po šest krila: s dva je zaklanjao svoje lice, s dva je prekrivao svoje noge, a s dva je letio. Jedan drugome klicaše: ’Svet, svet, svet je Gospodin nad vojskama; sva je zemlja puna Njegove slave.’ I zatresoše se dovratnici od glasa onoga koji je klicao i Dom se ispuni dimom.“

„Tada rekoh: ’Jao meni! propadoh; jer čovjek sam nečistih usana i prebivam usred naroda nečistih usana: jer oči moje vidješe Kralja, Gospodina nad vojskama.’“ (Izaija 6,2-5)

Dakle, tek kad se u duhu suočimo sa realnošću toga koliko je Bog svet, a mi grešni i nečisti, shvatit ćemo da on ima svako pravo da nas osudi za naš grijeh. Pred Bogom ništa neće biti skriveno, a Izaija kaže da su čak i naša najčistija djela, zbog naše grešnosti, ukaljana kao nečista odjeća (Izaija 64,6).

Biblija nas uči da kad po vjeri primimo Isusa kao Spasitelja, svi nam se grijesi opraštaju, i mi smo proglašeni pravednima, ali i pored toga ostaje činjenica da smo zaslužili osudu – koju jednostavno nećemo primiti. Kao vjernike, ovo nas treba učiniti veoma poniznima. Zamislite da nas Bog izuzme iz svoje milosti na samo jedan dan… samo na osnovu tog jednog dana, i vi i ja, i svi bismo bili potpuno pravedno osuđeni na vječnu propast. Čak i kroz naš put posvećenja mi griješimo i bit ćemo odgovorni za ono što činimo kao vjernici, a naša će bezvrijedna djela biti spaljena, kako kaže 1. Korinćanima 3,15.

Žalosna tendencija popularnih propovjednika današnjice (poput Joel Osteena i njemu sličnih) je da je Bog jednostavno jedan fini striček na nebu koji samo želi da vi u svom životu pronađete sreću. Ovo ne samo da je glupost, već je i užasna hereza! Bog ne kaže: „budite sretni jer sam zadovoljan sa time kakvi ste“, već kaže: „Sveti budite, zato što sam ja svet“ (1 Pet 1,16).

Shvatili smo da ništa nečisto ne može u Božju prisutnost. On nas je stvorio da budemo u zajednici s njim, a u to zajedništvo ne možemo ući ako u nama ima grijeha. Zbog ozbiljnosti situacije grijeha, jedini način da se ona riješi bila je kroz prolivenu krv Isusa Krista. Sama činjenica da nam je sveti Bog oprostio, i to kroz žrtvu njegovog Sina, koji je morao proliti krv za naše otkupljenje, daje nam uvid u Božju nevjerojatnu ljubav i milost.

No, čak i sa oproštenim grijesima, zamislite sebe pred Kristovim prijestoljem. Iako vam je oprošteno, vi znate grijehe koje ste počinili, radi kojih je On morao patiti. Sama ta činjenica dovesti će vas u stanje svetog straha i drhtanja pred njim.

Pogledajmo sljedeći pasus iz Novog zavjeta, te ozbiljno promislimo što ovdje piše:

„Jer ako svojevoljno griješimo nakon što smo primili spoznaju istine, ne preostaje više žrtva za grijehe, nego samo strašno iščekivanje suda i bijesa ognja koji će proždrijeti protivnike. Onaj tko je prezreo Mojsijev zakon, nemilosrdno bi poginuo na temelju dvojice ili trojice svjedoka: zamislite koliko goru kaznu će zavrijediti onaj tko Sina Božjega pogazi i nesvetom smatra krv saveza, kojom je bio posvećen, i prezre Duha milosti? Jer znamo onoga koji je rekao: ’Osveta je moja, ja ću naplatiti’, govori Gospodin; i ponovno: ’Gospodin će suditi svome narodu’. Strašno je upasti u ruke Boga živoga.“ (Hebrejima 10,26-31)

Postoji li grijeh u vašem životu? Svjestan grijeh? Grijeh koji nemate želju okončati? Onda imate veliki problem, i sasvim je moguće da je ovo posljedica nedostatka straha Gospodnjeg u vašem životu.

Činjenica da smo i dalje skloni grijehu i da nam svakodnevno treba milost također je nešto što nas treba uvesti u strah Gospodnji. Pavao vjernicima u Korintu kaže:

„Jer svi se moramo pojaviti pred Kristovim sudištem: da svaki primi ono što je u svome tijelu učinio, bilo to dobro ili loše. Poznajući, dakle, strah Gospodnji, uvjeravamo ljude.“ (2. Korinćanima 5,10-11)

Ovo je posljednje što želim naglasiti, a što proizlazi iz straha Gospodnjeg – širenje evanđelja. Pavao kaže da budući da znamo za strah Gospodnji, mi se trudimo uvjeriti druge. Zamislite da vidite osobu koja stoji na pruzi i prema kojoj se kreće vlak, a ta osoba toga nije svjesna. Što ćete učiniti? Vikati, mahati rukama i učiniti sve da im skrenete pažnju na ono što će se neminovno dogoditi ako se ne maknu sa pruge. Ako vlak udari čovjeka koji stoji na pruzi, nastupit će smrt, i to je jednostavno pitanje fizike. Isto tako, kada se osoba kojoj grijesi nisu oprošteni nađe pred svetim Bogom, to će biti ’udar’ koji oni ne mogu preživjeti… Iz straha Gospodnjeg, mi širimo vijest o njegovoj nevjerojatnoj ljubavi i milosti.

Ne smijemo imati strah od svijeta, niti strah da ćemo izgubiti spasenje (1. Ivanova 4,17-18), ali moramo imati sveti strah koji će nas voditi u pravednosti i poslušnosti, te nas dovesti do mudrosti i motivirati da one koji su izgubljeni dovedemo Gospodinu.

Autor: Aleksandar Jovanović

Reci što misliš