Zašto nas Bog ranjava?

Bog ranjava
Foto: Pexels

Često je ljubav koja nam je najpotrebnija ljubav koju želimo najmanje. Ljubav je ponekad tako gruba, tako tupa, tako neugodna da ju često ne prepoznajemo kao ljubav.

„I zaboravili ste opomenu koju vam kao sinovima govori: Sine moj, ne omalovažavaj stege Gospodnje i ne kloni kad te on kori. Jer koga Gospod ljubi, toga i kažnjava; i šiba svakog sina kojeg prihvaća“ (Hebrejima 12,5-6).

Ponekad Gospodnja ljubav prema nama izgleda suprotna od ljubavi, ali to je samo zato što ne možemo vidjeti sve što on vidi. Iza stvarne boli koju dopušta još je stvarnija ljubav prema onima za koje je poslao svoga Sina (Ivan 3,16).

Svijet jednostavno ne bi nikakvu bol nazvao „ljubavlju“. Svijet jednostavno nema kategorije za Boga koji radi što god je potrebno kako bi nas privukao sebi – svojoj snazi, pravednosti, pomoći, miru. Ali njegova ljubav prema nama ruši male svjetovne kategorije i daleko nadilazi svjetovna slaba očekivanja.

Kako Bog ranjava

Vidimo ovu vrstu neočekivane i bolne ljubavi u Amosu. Bog je učinio sve što je razumno kako bi probudio i osvijestio svoj narod na grijeh, te ih spasio od njihove pobune protiv njega, ali jednostavno ne žele popustiti.

Nije im osigurao hranu kako bi ogladnjeli: „Zato vam ja i dadoh čistoću zubi po svim vašim gradovima i oskudicu kruhom u svim vašim mjestima; pa ipak se ne vratiste k meni“ (Amos 4,6). Bog je bio spreman gledati ih gladne ako će radi toga ponovno gladovati za njime.

Zaustavio je kišu kako bi ožednjeli: „Ta ja vam i uskratih kišu kad još bijaše tri mjeseca do žetve; i podaždih na jedan grad, ali na drugi grad ne podaždih. Jedno se zemljište natopilo, a drugo se zemljište na koje nisam podaždio sasušilo. Tako su dva–tri grada lutala u jedan grad piti vode, ali se ne mogahu napiti; pa ipak se ne vratiste k meni“ (Amos 4,7-8). Bog je bio spreman pustiti ih da žeđaju ako bi ih to učinilo žednima pravednosti.

Pustio im je pošasti na polja da unište njihovu žetvu: „Udarah vas medljikom i snijeću. Kad se vaši vrtovi i vaši vinogradi i vaše smokve i vaše masline namnožiše, izjede ih skakavac; pa ipak se ne vratiste k meni“ (Amos 4,9). Bog je bio spreman kompromitirati opstanak svoga naroda ako bi ih to motiviralo da potraže njega za sve što im je potrebno.

Najstrašnije od svega, čak im je ubio njihove voljene: „Poslah među vas kugu poput egipatske; mačem pobih vaše mladiće, zajedno s vašim zarobljenim konjima. I učinih da se smrad iz vašeg tabora digne i do vaših nosnica; pa ipak se ne vratiste k meni… Neke među vama obarah kao što Bog obori Sodomu i Gomoru, i bijaste ko glavnja iz ognja istrgnuta; pa ipak se ne vratiste k meni“ (Amos 4,10-11). Bog je bio spreman čak vidjeti kako umiru ako bi ih to ponovno vratilo u život.

Zašto, Gospodine?

Oduzeo im je hranu, „pa ipak se ne vratiste k meni.“ Oduzeo im je vodu, „pa ipak se ne vratiste k meni.“ Uništio im polja, „pa ipak se ne vratiste k meni.“ Čak im je ubio voljene, „pa ipak se ne vratiste k meni.“ Božja namjera nije bila uništenje, već pomirenje. Njegova motivacija nije bila osveta, već suosjećanje. Nije primjenjivao svoju moć i pravdu samo kao kaznu, već kao poziv. U svakom zrnu patnje, on poziva svoje ljude: Vratite se k meni.

Vidimo ovu vrstu ljubavi kroz proroke. Bog je spreman oduzeti sve da bi svoj narod vratio natrag k sebi. Uvijek iznova, bol koju dopušta osmišljena je da nas dovede do utjehe i nade i iscjeljenja, a ne očaja.

Dopušta da patimo da bismo se obratili i primili milost: „Nek opaki put svoj ostavi, a čovjek bezakonik namisli svoje; i nek se vrati GOSPODU, i on će mu se smilovati, i k Bogu našemu, jer on prašta mnogo“ (Izaija 55,7). Bol se ponekad može osjećati kao Božji žestoki gnjev, ali zapravo služi da se otkrije njegovo toplo suosjećanje prema nama. Joel piše: „Vratite se dakle GOSPODU, Bogu svojemu, jer milostiv je on i milosrdan, spor na gnjev, a bogat milosrđem; ta on se ražali nad zlom“ (Joel 2,13).

Da bismo se vratili i bili iscijeljeni: „A GOSPOD će udariti Egipat, udariti, al’ i iscijeliti; i oni će se vratiti GOSPODU, a on će njih uslišati i iscijeliti ih“ (Izaija 19,22). Gospodin oduzima. Gospodin udara. Gospodin trga. Sve to može iscijeliti. Hošea pjeva: „Hajde da se vratimo GOSPODU! Jer on je rastrgnuo, on će nas i iscijeliti; on je udario, on će nas i poviti“ (Hošea 6,1).

Da bismo se vratili i bili otkupljeni: „Prijestupe sam tvoje kao maglu izbrisao, i grijehe tvoje poput oblaka. Vrati se k meni, jer sam te otkupio“ (Izaija 44,22). Kada se vratimo Gospodinu, ne susrećemo se s otporom ili opiranjem. Ovaj Otac trči ususret da primi svog zalutalog sina (Luka 15,20). Napokon pronalazimo otkupljenje.

Da bismo se vratili i pronašli odmor: „Jer ovako veli Gospodin GOSPOD, Svetac Izraelov: ‘U povratku i počinku bit će vam spasenje, u spokoju i pouzdanju bit će snaga vaša.’ Ali vi ne htjedoste“ (Izaija 30,15). Kada patimo, prolazimo razočaranje ili odbačenost, hrvamo se s bolešću ili invaliditetom, izgubimo nekoga koga volimo, možda ćemo željeti odmor više od svega – odmor od boli, od pitanja, od sumnje, od tjeskobe. Tragično, mnogi od nas bježimo od Boga kako bismo pokušali pronaći odmor, dok je patnja osmišljena da nas vodi u pravi odmor s njime. Bog ostavlja istu poruku na svaku kušnju: „Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti. Uzmite jaram moj na sebe i naučite od mene jer sam krotka i ponizna srca. I naći ćete spokoj dušama svojim“ (Matej 11,28-29).

Da bismo se vratili i radovali: „I vratit će se iskupljenici GOSPODNJI, i na Sion doći s poklicima i s radošću vječnom na glavama svojim. Svladat će ih radost i veselje, a pobjeći će žalost i uzdasi“ (Izaija 35,10; 51,11). Sotona riče kao lav, čeka da proždere ranjive. I zato što hvata slabe i ranjive, često se usredotočuje na one koji pate. Đavao želi da vaš život bude pun žalosti i lišen radosti, no Bog želi da pronađete dublju i trajniju radost u tjeskobi i patnji (2. Korinćanima 6,10). Kada počnemo uviđati sve što Bog čini za nas kroz nevolje, ne samo da učimo tolerirati naše slabosti i nevolje, nego se u njima „više hvalimo“ (2. Korinćanima 12,9).

Da bismo se vratili i imali Boga: „I dat ću im srce da me spoznaju, da sam ja GOSPOD; i oni će meni biti puk, a ja ću njima biti Bog, jer će se vratiti k meni svim srcem svojim“ (Jeremija 24,7). Na kraju, najslađi dar koji nam Bog daje kada nas ranjava jest da nam daje više sebe. Kad se vratimo Bogu, dobivamo Boga (1. Petrova 3,18). On nije neki neimenovani nadnaravni poštar koji isporučuje ono što nam treba, a onda ga zaboravimo iza njegovih darova. On je prvi i najveći dar koji nam daje svakome od nas. I vrijedan je svega što god moramo izgubiti ili pretrpjeti da bismo ga imali.

Ali ako se nećete vratiti

Bog moli svoj narod da mu se vrati – da dođe kući – ali stih u Amosu 4 završava zloslutno. Sam Gospodin upozorava Izrael:

„Zato ću ti, Izraele, ovako učiniti; budući da ću ti to učiniti, pripravi se, Izraele, da susretneš Boga svojega! Jer gle, on sazda planine i stvori vjetar, i objavi čovjeku što je misao njegova; on od zore načini tminu i korača po visovima zemaljskim — GOSPOD, Bog Nad Vojskama njemu je ime“ (Amos 4,12-13).

Bilo da se vratimo Bogu ili ne kad smo ranjeni, jednoga dana ćemo ga susresti. Trpljenje koje sada prolazimo kao dragocjeni sin ili kćer osmišljeno je da nas dovede natrag k njemu. No, ako ga odbijemo, susrest ćemo ga kao neprijatelja, a naše će patnje zauvijek biti daleko gore. Godine boli i patnje bit će neobično lake i trenutne u usporedbi s vječnošću bez njega i protiv njega.

Nemojte se bojati osjetiti bol u patnji i žalosti; neka vas vodi ka Bogu, a ne dalje od njega. On vas ranjava ljubavlju i moli da mu potrčite ususret.

Autor: Marshall Segal; Prijevod: Vesna L.; Izvor: DesiringGod.org

Reci što misliš