Dogodilo se to u petak, 23. prosinca, dan uoči Badnjaka, a dva dana prije Božića. U vrijeme kad ljudi hrle u velike trgovačke centre ne bi li na jednom mjestu pronašli sve poklone kojima bi na božićno jutro mogli razveseliti svoje najmilije.

Praznina uoči Božića

S posla sam došao kući oko šest poslijepodne, umoran kao i obično. Kuća je bila otužno prazna i hladna jer me mjesec dana ranije Ivana napustila i otišla živjeti kod svojih roditelja. Sa sobom je povela i našu djecu, 7-godišnjeg Marina i 10-godišnju Petru.  Više nije mogla izdržati to što me gotovo nikad ne bi bilo kod kuće. Ja bih, naime, nakon posla i ručka, jedva čekao poći vani s prijateljima u naš omiljeni kafić, gdje bismo najprije komentirali dnevna politička događanja, a s posebnom strašću i aktualna nogometna zbivanja. Nerijetko bismo znali i popiti malo više. Sasvim dovoljno da u više navrata dođem kući u neprepoznatljivom stanju. Ako bih se nekad i zadržao u kući, bilo bi to samo zbog ružnog vremena ili zbog teške glavobolje. Tako je to godinama išlo.

Ivana nije mogla izdržati s neumoljivim osjećajem da je, gotovo sigurno, više uopće i ne volim. Ne znam kako se to dogodilo, ali sam doista prestajao iskazivati želju da mi je stalo do njene blizine i do toga da zajedno provodimo vrijeme. Ona i ja. Bilo u priči, bilo u šetnji ili nečemu drugome. A više od svega, čini se, nije mogla izdržati pritisak da živi s čovjekom koji je tako lako ostavio vrijednosti do kojih je nekoć držao, a koje su je, među ostalim, i privukle k meni.

Ona je, eto, znala kako sam cijeli svoj život posljednjih godina posvetio materijalnom probitku, ne mareći za bilo što drugo, a ponajmanje za nju i djecu. Zato, s vremenom, nisam ni mogao osjetiti njeno srce. Nisam mogao osjetiti ni najobičniju potrebu svoje djece za igrom s vlastitim ocem.

Često mi je govorila, čak i preklinjala da prekinem s takvim načinom života, a ja bih joj odgovarao: ”Hoću…hoću… Još malo…” . Ali to ‘malo’ nikako nije dolazilo. S jedne strane, imao sam sve više, a s druge, mnogo važnije  strane – imao sam  sve manje.

U potrazi za poklonima

Dakle, toga sam dana došao u prazan stan, baš kako je bilo i u mojoj duši. U blagdanskom ozračju, čovjek se, a da to i ne želi, osjeti usamljenije nego inače. Nakon dva-tri na brzinu ubačena zalogaja, zahvatio me neki čudan nemir. Jednostavno sam morao ‘izletjeti’ negdje vani, ali nisam zvao nikoga da mi pravi društvo. Htio sam malo tumarati sam, vjerovatno s pokušajem da odagnam prigušene i optužujuće misli o tome kako sam kriv za rasap svoje obitelji. Znao sam da ću djecu vidjeti nekoliko sati na Božić, ali to mi nije pričinjavalo neko osobito zadovoljstvo.

Tek kada sam izašao vani u noć, vozeći bez plana s jednog kraja grada na drugi, gle, sjetio sam se da sam već trebao kupiti darove za Marina i Petru. Čim sam na to pomislio, nešto me stisnulo u prsima. Ne mogu posve objasniti, ali mi je bilo jasno da se radilo o znaku upozorenja. Prva misao mi je potom bila: ”O, Bože, toliko toga u ovom svom životu radim krivo…”.  Ne sjećam se kad sam prije toga posljednji put zaozbiljno uopće i izustio Božje ime. U mojoj se dubini tada, nisam ni bio toga svjestan, nešto pomaklo i odškrinulo.

Po prvi sam put, dakle, ušao u taj novi trgovački centar, jer sam čuo da u njemu ima svega i da čovjek tu ne mora dugo lutati ne bi li pronašao i kupio primjerene darove za svoje drage. U centru je bila velika gužva. Blagdanski ugođaj u punom jeku. Sve je sjajilo i bliještilo, a izlozi su se među sobom natjecali koji je ljepši uz obvezan slogan – ”Čestit Božić i Nova godina!”. Svima poznate pjesme: ”Tiha noć”, ”Zvončići”, ”Božić bijel” i druge, razlijegale su se golemim prostorom, kojeg je trebalo ispuniti prigodnim ozračjem.

Iznenađenje u trgovačkom centru

Atmosfera je to koja jednostavno nuka da izabereš ono što je više, bolje i skuplje. I da, ako je moguće, poslije svega imaš osjećaj da si uspješno obavio posao. Tako sam i sam postao dio tog zanosa i posla te kupio Marinu skupocjenog robota na daljinsko upravljanje, a Petrii novi tip mobitela jer su ga već, zapamtio sam, sve njene prijateljice iz petog razreda imale. Nisam htio da se osjeća zakinuto ili neprihvaćeno u svome društvu. Osjećao sam da sam im kupio prave stvari. ”E, ovo će ih sigurno razveseliti više nego bilo što drugo.”, pomislio sam zadovoljno u sebi. No, kada sam u nutrini još dva puta čuo odjek: ”…više nego bilo što drugo…više nego bilo što drugo…”, u meni se nešto prelomilo. Suze su mi navrle na oči i počele kliziti niz obraze. Nisam ih ni pokušavao zaustaviti niti sam podizao ruke da ih obrišem. Jednostavno, pustio sam ih da same teku.

Iako sam bio iznenađen takvim ‘razvojem događaja’, nije me bilo briga hoće li me itko vidjeti tako suznog. Uostalom, dugo se nije dogodilo da sam plakao. Još davno su mi neki  ljudi rekli da pravi muškarci sebi ne smiju dopuštati takve slabosti…

Hodao sam, tako, po trgovačkom centru, posramljen zbog vlastitih misli da ne postoji nešto što bi moju djecu moglo više razveseliti od upravo kupljenih darova. Bio sam posramljen jer sam zaboravio da bi mome sinu i kćeri, više od bilo kojeg drugog poklona značilo da njihova mama i njihov tata opet budu zajedno. I da se vole kao nekad. Kao nekad kad sam se znao s njima razigrano valjati po podu i izmišljati im priče prije spavanja, zbog kojih bi njih dvoje pucali od smijeha.

Suze, koje su, eto, same padale, kao da su bistrile moje mutne oči. I kao da mi se vraćao komad onog izgubljenog unutarnjeg vida koji je strpljivo čekao na mene. U tim se trenucima, začudo, sjetih riječi iz ‘Malog princa’, a koje sam znao u nekim davnim danima govoriti drugima: ”Bitno je očima nevidljivo.”

Stvarne suze nepoznatih ljudi

Zatim se dogodio prizor za kojeg nisam siguran hoću li ga moći dobro opisati. To je bilo nešto najneobičnije što sam u životu doživio. Dakle, gledajući u ljude oko sebe, primjetio sam da velika većina koja je došla kupiti darove, zapravo, gorko plače. Vidio sam suze na njihovim licima koje su im se slijevale, ali koje oni uopće nisu primjećivali. Ulazili su i užurbano izlazili iz jedne u drugu trgovinu, ne obazirući se na suze koje su im navirale i padale niz, uglavnom, zajapurene obraze!

Bio je to nevjerojatan i, rekao bih, dubok prizor. Shvaćao sam da su to bile suze koje su pristizale iz njihove nutrine i odavale njihovu nutarnju tjeskobu, strah, borbu ili neku nemoć. Nekako sam u tim trenucima i ovo znao:  Što su suze bile krupnije, to je i njihova unutarnja bol bila krupnija.

Potom sam, prolazeći pored tih ljudi, doživio nešto još neobičnije. Naime, u blizini svakog od ‘zaplakanih’, začuo bih glas upućen baš toj osobi. Tako sam, pored jednog čovjeka, koji je nosio pune kese darova, začuo: ”S tom kesom nikada nećeš moći kupiti ljubav svoje obitelji.” Pored drugog sam čuo: ”Ti si tako bogat i uglađen, a tako siromašan i nezgodan čovjek.” Pored trećeg, glas je također bio jasan: ”Prošlost ne možeš sam promjeniti… Još uvijek čekam da ti pomognem.”, a pored četvrtog sam začuo: ‘‘Priznaj da te ponos priječi oprostiti svom bratu ono što ti je učinio prije sedam godina. Oprosti mu. Onda nastavi to s poklonima…”  Upućeni glasovi, bilo mi je jasno, dopirali su iz istog izvora. No, ljudi su i dalje užurbano kupovali ne mareći previše ni za svoje suze, a ni za spomenuti  glas.

Kad prvi put zaista čuješ ”Oh, happy day”…

Na putu kući, u automobilu sam uključio radio. Iako sam je slušao stotinu puta, po prvi put sam u životu zaista čuo pjesmu ”Oh, happy day’‘.  ”Oh, happy day… Oh, happy day… When Jesus wash… When Jesus wash…He washed my sins away… Oh, happy day!”  Ne, to više nije bilo slučajno. Ništa nije slučajno. U meni se nešto događalo, a znao sam i što…

Kad sam se, naposlijetku, vratio u svoj prazan stan, znao sam da ne smijem uključiti TV i zatomiti  zbivanja u svome srcu. Sjedeći na udobnoj fotelji, pogled mi se kretao po sobi sve dok se nije zadržao na policama za knjige. Ponukan, ustao sam i uzeo u ruke najprašnjaviju od svih knjiga. Otvorio sam na dva mjesta. Na prvom mjestu je stajalo: ”Narod koji je u tmini hodio, svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja…’‘, a na drugom: ”Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni…”.

Ne mogu to riječima izraziti, ali kako drugačije reći nego da su mi se otvorile oči. Spontano sam počeo moliti: ”Bože moj, oprosti mi… Oprosti mi za moju tamu… za moj pokvaren i lažan život… Ovako ne mogu više dalje… Smiluj mi se… Uđi, Isuse, u ovo moje  preponosno  srce… Ti mi pokaži put…”.

Odmah zatim osjetio sam da mi srce doista više nije tvrdo poput kamena. Neopisiv mir preplavio je moje biće. Znao sam jedno – to je bio dar odozgor. Znao sam da mi se dogodilo Došašće prije Božića. Blagdan prije blagdana. Nekako sam znao – od tog trenutka  više nisam bio isti čovjek.

Povratak Ivani i djeci

Sjeo sam u automobil i odvezao se do zgrade u kojoj je u posljednje vrijeme stanovala Ivana s djecom. Već je bilo prošlo devet navečer. Polako sam pokucao, onako, na njoj već poznat način. Bio sam spreman da se vrata ne otvore. Onda bih pokušao neki drugi put. No, ona ih je otvorila i, kao nimalo iznenađena, rekla tihim glasom: ”Spremam djecu za spavanje. Što hoćeš…?” Nakratko sam je pogledao u oči, a onda rekao: ”Ne želim ništa… Samo bih ti nešto rekao, ako mi dopustiš…”  ‘‘Reci, ali brzo, jer moram ići…”, odgovorila je gotovo pa službeno.

”Oprosti mi što sam te povrijedio… Što sam ti nanio toliko boli svo ovo vrijeme. Tebi i našoj djeci… Oprosti što sam te zanemario, prestao osjećati… Kriv sam… Kriv sam što sam bio naivan i glup, kada sam dopustio da me pohlepa za novcem ponese… Mislio sam da će me to učiniti sretnijim… Pretvorio sam se u ono što nisam htio… Nisi to zaslužila… Sad te samo molim da mi oprostiš… Ništa drugo.”

Nekoliko sekundi tišine. Uz međusobni susret naših očiju. Zatim sam se polako okrenuo i pošao prema izlazu. ”Luka…?” , zazvala je blago i pomalo drhtavim glasom. Okrenuo sam se i vidio njene oči kako se, kao nekoć,  cakle. ”Dođi… Uđi unutra… Moji su otišli na selo. Sutra će se vratiti.” Ivana me netremice gledala, pokušavajući po mojoj mimici shvatiti što mi se to dogodilo. Osjetila je to i po mom glasu, ne samo po nekako drugačijem izrazu lica…

Svo sam vrijeme, zapravo, čekala na ovo… Da se nešto dogodi…”,  rekla je. Tada sam iz džepa izvadio i dao joj mali oblutak kojeg  mi je teta Olga poklonila… Na njemu je bilo napisano: ”Ljubav nikada ne prestaje.” Pritom mi je rekla da bih, ako budem htio, istim oblutkom mogao i ja nekog drugog obradovati. I, evo, dao sam ga sada Ivani… Čim je pročitala što na njemu piše, najprije me nježno, a onda i čvrsto zagrlila oko vrata.

Sreća koja me tada preplavila nikakvim se blagom nije mogla kupiti. Jedno smo vrijeme šutke stajali, a onda je mirno rekla: ”Dođi u sobu pozdraviti Marina i Petru… Nisu još zaspali.” Kad su me djeca ugledala, u isti su mah viknuli od sreće: ”Taticeee!” i za tren se našli u mome krilu, grleći me i ljubeći što su jače mogli. Da, nedostajao sam im. Nisam ni slutio koliko. ”O, Bože”, pomislio sam, ”pa ovaj trenutak je za njih najveći poklon, a ne ono što sam im popodne kupio…” Suze na mom licu opet su bile stvarne.

Novi početak

Još sam se malo s njima poigrao, ispričavši im omiljenu priču, a onda ih poljubio za laku noć. ”Tata, hoćeš li i sutra ujutro biti tu kad se probudimo?” pitali su me kao po dogovoru. ”Hoću. Bit ću… Bit ću tu…”, ponavljao sam im tiho, gledajući u njihove oči pune dječje nepatvorene radosti.

Kada su uskoro zaspali, Ivani sam ispričao što mi se tog poslijepodneva dogodilo. Sve ono što sam vidio i čuo u trgovačkom centru. Rekao sam joj da mi se u srcu, zasigurno, dogodio onaj Dar odozgor. Da su mi pale ljuske s očiju i da se bez milosti Božje to ne bi dogodilo. Upijala je svaku moju riječ, jer dugo mojih riječi uopće nije ni bilo. Samo usputni pozdravi i sporedna pitanja, a premalo riječi koje grade povjerenje i toplinu doma. Pustila me da pričam i, makar nije sve razumjela, znala je da je dobro… Samo je rekla: ”I ja bih voljela tako… Kad bih mogla…”

Bilo je dovoljno za tu večer. Znao sam da je to bio naš novi početak. Netko je rekao da se blagdani ne događaju samo na određene datume, već onda kad se srce otvara i prima Dar odozgor. Sasvim dovoljno za mir, obnovu i ljubav koja nikad ne prestaje.

Autor: Dražen Radman

Reci što misliš