Božji poziv na probuđenje
Foto: Bridgetteauger.com

Krajnje je vrijeme da nas netko opet pozove na probuđenje, ali tko će to učiniti? Neki dobro poznati crkveni vođa? Tek malo njih će ga poslušati!

To mora učiniti Bog! I On baš to čini u 2. Knjizi Ljetopisa 7,14 sam Bog zove na uzbunu.

”…i ponizi se moj narod na koji je prizvano ime moje i pomoli se i potraži lice moje i okani se zlih putova, ja ću ga tada uslišati s neba i oprostiti mu grijeh i izliječit ću mu zemlju.”

On to čini tako prodorno pa zato pomislimo da će svi odmah odgovoriti. Međutim, ono što zaista plaši je da ljudi čak i kad čuju da ih sam Bog zove na probuđenje, prave se gluhi.

Još više plaši činjenica da se naglo puni čaša bezakonja koja je druge civilizacije dovela do njihove osude uništenja. Vatra grijeha i pakla gori sve jače i jače.

Nigdje u cijeloj Bibliji Bog ne govori jasnije, izravnije i izrazitije, nego u 2. Ljetopisa. Ali ipak ne slušamo! Nije problem u Božjem glasu, nego u našim ušima! Koga Bog zove? Kome je namijenjen poziv? Božjem narodu!

U cijeloj Bibliji izgleda da Bog ima samo jedan veliki problem: Njegov vlastiti narod. Da je Božji narod u pravom odnosu s Njim, nikakva sila svijeta ni pakla ne bi mogla da ga zaustavi!

Čujemo li mi što nam Bog govori? Slušamo li? Mi se ponašamo kao da Bog govori parlamentu ili predsjedniku vlade, ali Božji poziv govori Božjem narodu, a ne političarima. Poziv glasi Crkvi, a ne naciji, vjernicima, a ne svijetu!

Crkva je ključ za dobivanje jedne nacije za Boga. Isus je rekao: “A kad on dođe, pokazat će svijetu što je grijeh, što li pravednost, a što osuda.” (Iv 16,8)

Božji poziv na probuđenje odnosi se na Crkvu, da se ponizimo, da molimo, da tražimo Njegovo lice te da ostavimo naše zle puteve.

Jasnim pozivom Bog nas zove na probuđenje, a čak nam pokazuje i način na koji to učiniti (kako da to postignemo). Ovaj Božji poziv je dakle jasan i izvediv. On pogađa moralno tkivo naših bića.

Pozivaju se kršćani. Ovo je njihova potreba. Oni moraju učiniti ove četiri stvari koje Bog spominje. To nismo očekivali, mislili smo: svjetski ljudi treba da se ponize, mole, traže Božje lice i okaniti se zlih putova. Mnogi poziv na probuđenje u Crkvi smatraju šokantnim. “Zašto? Pa, nacija, svijet se mora pokajati za svu svoju nemoralnost i pokvarenost!” Točno, ali mi u Crkvi imamo istu potrebu i to u dubljem smislu, još gore je što izgleda da za to i ne znamo.

Baš tu se otkriva sva tajna probuđenja. Možemo to nazvati zakonom probuđenja koji ovako glasi: Sveti Duh budi nevjernike (nekršćane) na pokajanje zbog svojih grijeha u istoj mjeri u kojem budi vjernike (kršćane) na pokajanje radi svojih grijeha. Kada vjernici svojim grijesima žaloste Svetoga Duha, nevjernici djeluju u svojim grijesima protiv Božjeg zakona.

Probuđenje je crkvena riječ. Ništa nije za Crkvu stvarnije i razumnije od nje. Na primjer, kako očekujemo od neobraćenih (nevjernika) da se ponize, ako smo mi vjernici ponosni, tvrdoglavi i nepokorni? Kako očekujemo od njih da ljube Gospodina ako smo mi izgubili našu “prvu ljubav?”

Što reći o našem učenju? Ono je svakako vrlo važno, ali ni ne možemo se borimo i ratujemo s drugima oko toga što je pravo učenje. A u isto vrijeme da za sebe govorimo da smo kršćani i oni koji ljube drugu braću.

Mi smo možda spremni položiti život za Krista, ali hoćemo li svoj ​​život položiti za drugoga? Mi tražimo od Gospodina da nam oprosti naše grijehe, ali opraštamo li mi jedan drugome?

Uporno tvrdimo da je cijela Biblija nadahnuta, ali jesmo li spremni živjeti prema svakoj riječi Božjoj?

Probuđenje je crkvena riječ. Probuđenje se odnosi na one koji imaju život u Kristu. Grijesi svijeta su sada iu crkvi. Zato sud mora početi od doma Božjega. Isus je rekao da smo mi u svijetu, ali ne od svijeta. Naš čamac pušta vodu. Tone u vodu, a napravljen je da tu vodu preplovi!

Evan Roberts, sudionik u poznatom velškom probuđenju, često je molio: “Gospodine, savij nas! Savij  Crkvu i spasi svijet.”

Ponekad kažemo: “Ako postignemo da se najgori grešnik u našem gradu obrati Bogu, imat ćemo probuđenje.” Probuđenje, međutim počinje na drugoj strani: ne s najgorim grešnikom, nego s najboljim svetim čovjekom.

Mladicu koja donosi rod vinogradar čisti “… da donese više ploda.” (Iv 15,2) Ne trebamo se brinuti, ako se najbolji kršćani u Crkvi prvi zabrinu i predaju se još više molitvi i traženju lica Gospodnjeg. Brinimo bolje ako se to ne događa!

Isus je bičem u ruci dva puta čistio hram. S revnošću koja ga je zaokupila, On je vikao: “Dom moj, dom molitve zvat će se.” (Mt 21,13) Danas se molitveni sastanci slabo posjećuju. Razinu molitve u crkvi određuje njeno probuđenje.

John Wesley je rekao: “Sva Božja djela učinjena su molitvom vjere.” D.L. Moody je izrazio to vrlo dobro, rekavši: “Svako Božje djelo ima korijen u nekom klečećem obliku.”

Probuđenja su rađana na molitvenim sastancima i dalje održavana molitvom. Jeruzalemska zajednica daje nam primjer tome, kada su svi njezini članovi bili “ustrajno i jednodušno” (Djela 1,14), doslovno ove riječi se prevode sa “tvrdoglavo ustrajni kao jedan” na molitvi. Komentirajući ovaj stih A. T. Pierson je zaključio: “Nijedno probuđenje nije nastalo drugačije osim u jednodušnoj molitvi i s usrdnim moljenjem, i ni jedno probuđenje se nije nastavljalo bez te iste takve molitve.”

Probuđenje možemo doživjeti bez propovijedanja, ali nikada bez molitve. Današnji problem nije što u svim zajednicama nema molitve. To nije istina. Niti je istina da se ništa ne događa, jer nema probuđenja. Mnogo toga se događa (razne aktivnosti crkve)! Ali probuđenje vjere nemamo zato što nemamo onu vrstu molitava koje donose probuđenje. Nemamo žarku molitvu i zastupanje, i ne čekamo na Boga u našim molitvama dok nam Duh Sveti ne stavi na srce određene stvari za koje treba moliti. Iz naših crkava je gotovo nestala takva vrsta molitve. Ljudi kažu: “Nebo izgleda kao da je od kamena, kada molimo za probuđenje, ne vrijedi, ništa se ne događa …” Kamen nije na nebu nego u njihovim srcima!

I dalje još govore: “Grijeh je tako velik među ljudima, poroci jaki i ukorijenjeni.” “Mi živimo u zadnjem vremenu i ne možemo očekivati ​​probuđenje.” “Probuđenje, pa, to ovisi od Boga, ne od nas.” To ne bi trebalo da se čuje iz usta obraćenih kršćana. To je laodicejstvo, ravnodušnost, usnulost. Najgore je što oni ne primjećuju svoje siromaštvo, kao ni siromaštvo svoje crkve – zajednice. Baš, kao i crkva u Laodiceji, koja nije ni bila svjesna da se “okliznula”. Isus je Laodicejce nazvao jadnima, bijednima, siromašnima, slijepima i golima. (Vidi Otk 3,14-22)

Što će se dogoditi kada prihvatimo Božji poziv na probuđenje? Odgovor je jasan, kao i sam poziv: “ja ću ga uslišiti s nebesa, oprostit mu grijeh njegov i izliječit zemlju njegovu.”

Jedan misionar u Kini je jednom rekao: “Vjerujem u probuđenje jer je to jedina stvar koja ima sve dimenzije, za sve potrebe.”

Probuđena Crkva može utjecati na čitava geografska područja za Boga. Jonathan Edwards o probuđenju u Northhamptonu zapisao da je nad cijelim gradom tako bio prisutan Duh Sveti, da su ljudi prestali sa svojim beskraja svađama i osvetama, ogovaranjima i miješanjem u tuđe poslove. Kavane su postale prazne, a svaki dan je izgledao kao tjedan.

Nakon Finney-eve propovijedi u Rimu, državi New York, ljudi su ispovijedali grijehe i prihvaćali spasenje Božje. Božja prisutnost se osjećala svuda, po cijelom gradu. Ljudi su se zajedno molili, kad bi se sretali na ulicama. Grešnici su bili snažno presvjedočeni o svom grijehu – čim bi ušli u grad, tražili bi crkvu, da traže pomoć i spasenje za svoje duše.

Danas, većina kršćana malo zna ili ništa ne zna o “većoj prisutnosti Božjoj”, o prisutnosti Božje sile i svetosti. (To su za njih samo priče iz daleke i slavne prošlosti.)

Krajnje je vrijeme! Potreba je vrlo velika! Hoćemo li poslušati glas Božjeg poziva na probuđenje? Vrijeme je da se Crkva probudi i ustane da traži lice Gospodnje, sve dok On ne usliši i ne pusti na nas kišu Duha Svetoga.

Autor: Armin Gesswein