Cesta prema raju je ispunjena opasnostima koje ne očekujemo

cesta prema raju
Foto: Pixabay

Cesta prema raju je ispunjena opasnostima i to ne uvijek opasnostima koje očekujemo. Mnogi od nas krenuli su na ovo putovanje, očekujući da prijetnje dođu iz svijeta; njegovih udobnosti i užitaka, lažnih priča i pogrešnih moralnih vrijednosti.

Mnogi od nas isto tako očekuju da opasnosti dođu iz patnji: naglih gubitaka, uništenih snova, različitih oblika progona. No vjerojatno je malo nas svjesno drugih vrsta prijetnji, koje su manje poznate ali podjednako opasne: sporosti našeg posvećenja.

John Piper jednom je rekao u razgovoru:

„Imao sam posla s više ljudi, nisam siguran je li to istina, ali je blizu, koji su spremni odustati od svoje kršćanske vjere posebice zbog sporosti njihova posvećenja, a ne zbog tjelesnih zala koja su pretrpjeli ili povreda, koje dolaze u njihove živote. Oni su jednostavno umorni“.

Neki od nas razmišljaju o napuštanju ceste prema raju, ne uglavnom zbog požuda svijeta, niti jer smo kušani patnjama, već jer smo jednostavno umorni. Umorni od svakodnevnog samoporicanja. Umorni od toga da radimo dva koraka naprijed i jedan unatrag. Umorni od hodanja cestom, koja djeluje beskonačno, prema gradu kojeg ne možemo vidjeti.

Razočarani i iscrpljeni mnogi sjedaju pored ceste i nisu sigurni hoće li ikada više ustati.

Deset milijuna koraka

Zašto sporost našeg posvećenja za mnoge od nas (uključujući i za mene) dolazi kao iznenađenje? Kada smo dobili zamisao da će svetost doći brzo?

Iz velikog broja mjesta. Možda je naša turbo-brza kultura odgojila oblikovala naša očekivanja više nego što to uviđamo. Možda je naš ponos uzrokovao da pogrešno procijenimo naše snage izdržljivosti, slično kao što je i Petar učinio davno ranije: „Svi te mogu napustiti, ali ne i ja“! (Matej 26, 33)

PROČITAJTE: 5 načina na koje Sotona želi uništiti vašu svetost

Možda smo čuli previše kršćana kako govore o ”tajni” ili ”ključu” za nadvladavanje nekih grijeha; prijedloge zbog kojih naše teške borbe u devet od deset situacija izgledaju prejednostavno. Gdje god da smo dobili zamisao da će put učeništva ići brže, to nismo dobili iz Biblije. U Bibliji vidimo da se zrelo kršćanstvo ne događa za mjesec, godinu, desetljeće, već kroz cijeli život. Svetost nema ”plan u deset koraka”; samo plan sa deset milijuna koraka, plan koji završava kada umremo.

Gledajte daleko naprijed

Prizor rasta, koji nam Bog pokazuje u svojoj Riječi ukazuje nam da na posvećenje gledamo kao na nešto što traje. Biblija pretvara naša očekivanja iz ”brzih” u polagana, od trenutnih do postupnih.

Mi smo poljoprivrednici koji sade usjeve. (Galaćanima 6, 7) Milost raste u našim dušama slično kao što Božje kraljevstvo raste u svijetu: sjeme polagano raste prema nebu, a usjevi polako ispunjavaju polje. (Marko 4, 28) Mi oremo i sijemo, navodnjavamo i promatramo i uzimamo plodove samo „uz strpljenje“. (Luka 8, 15)

Mi smo djeca koja odrastaju. (Efežanima 4, 14-15) Kao kod sve djece, naše kosti rastu polako. Na svome putu prelazimo sa mlijeka na čvrstu hranu, po uzoru na starijeg brata. (1. Petrova 2, 2; Rimljanima 8, 29) Jednoga dana bit ćemo poput njega, ali samo „kada On dođe… jer ćemo Ga vidjeti onakvog kakav On uistinu i jest“. (1. Ivanova 3, 2)

Mi smo trkači u utrci. (1. Korinćanima 9, 24) Utrka nije sprint, nije čak niti maraton, već cjeloživotni jogging. Samo kada dođemo do kraja naših života možemo reći ”završio sam utrku” (2. Timoteju 4, 7). Do tada trebamo ”trčati ustrajno” (Hebrejima 12, 1), ne trošeći svoje noge na prvih stotinu metara, već ustrajati do kraja.

Mi smo putnici ispod izlazećeg sunca. (2. Petrova 1, 19) Svjetlost raspršuje našu tamu, ali samo jednu po jednu sjenku. Naša cesta je poput „svjetlosti svanuća, koja je sve jasnija do potpunog dana“. (Izreke 4, 18) Kristova slava nas obasjava, „iz jedne slave u drugu“. (2. Korinćanima 3, 18)

Mi smo poljodjelci, djeca, trkači, putnici. Svaki od ovih prizora podsjeća nas da se duboka, prevladavajuća svetost događa tijekom cijelog života. Božja Riječ polako preoblikuje naš pogled na same sebe i svijet. Isus postupno povećava svoje gospodstvo, čak i preko najobičnijih zadataka. Duh polagano stvara navike poslušnosti u pojedinim područjima. Bog nas obnavlja ne samo jednom, već ”dan za danom”. (2. Korinćanima 4, 16)

Duhovni realizam

Ovdje su potrebna dva razjašnjenja.

Prvo, ne događa se svako napredovanje u pravednosti sporo. Mnogi od nas mogu posvjedočiti izbavljanje od pojedinih grijeha ”preko noći”, čak i onih koji su nas držali u ropstvu. Kada na posvećenje gledamo dugoročno, onda ne bismo trebali prestati moliti Boga da učini „mnogo izobilnije nego što mi možemo moliti ili zamisliti“. (Efežanima 3, 20)

PROČITAJTE: Jesmo li spremni platiti cijenu posvećenja?

Drugo, jao nama ako naš dugi proces posvećenja koristimo kako bismo opravdali naš duhovni nemar. „Polako i polagano“ je nešto što je krilatica mnogih nominalnih kršćana. „Sutra, sutra“, kažu sami sebi. No sutra uvijek manje-više podsjeća na danas, a oni nastavljaju sami sebe tješiti Božjim obećanjima, dok odbijaju čuti Njegova upozorenja. Poput ljenjivca koji „ne skuplja ljetinu u jesen, tražit će žetvu i neće pronaći ništa“, (Izreke 20, 4) oni koji se pomire s grijehom sada neće imati utočište na dan suda.

Pismo nam daje dugoročan pogled na posvećenje, ne kako bismo prestali moliti velike molitve, niti da duhovno stagniramo, već kako bismo posjedovali duhovni realizam. Duhovni realisti vjeruju da je s jedne strane „darovala nam je sve, što služi za život i pobožnost“, stoga oni ustraju. No duhovni realisti isto tako duboko u sebi osjećaju, da nikada neće proći kroz dan, a da ne trebaju pročišćujuću Isusovu krv.

Sve dok smo na cesti za planinu Sion, pokajanje će biti naša svakodnevna navika. Sve dok god imamo grijeh koji boravi u nama, „oprosti nam dugove naše“ bit će odgovarajuća molitva. (Matej 6, 12) Sve dok smo u ovim tijelima, imat ćemo razloga za reći (da parafraziram Johna Newtona): „Nisam ono što bih trebao biti, nisam ono što želim biti, nisam ono za što se nadam da ću biti u drugome svijetu; no ipak nisam ono što sam nekoć bio i po milosti Božjoj to sam što jesam“. (Newton, Kršćanski život, 268)

Svakodnevni maleni pomaci

Dugoročan pogled na posvećenost, pravilno gledan, preoblikuje naš pogled na današnji dan. S jedne strane, usvojit ćemo skromna očekivanja u vezi današnjeg napretka. Poljodjelac koji sije usjeve ne očekuje žetvu do večeri, kao što putnik koji putuje s jednog kraja zemlje na drugi ne očekuje da će doći do doma. Tijek sezone i širina teritorija usporile su njihova očekivanja.

Kršćani koji traže Boga ne bi trebali biti obeshrabreni kada današnji trud ne da plod istog trena. Čitanje Pisma, post i zajedništvo više su kao sijanje usjeva, a manje kao prekidač ili poluga. Mi sijemo, navodnjavamo i nakon toga pazimo na žetvu.

S druge strane, dugoročan pogled nas podsjeća na to da su današnja malena djela poslušnosti od presudne važnosti. Koraci koje danas poduzmemo možda nas neće dovesti do slave, istina. Ali nikada nećemo dosegnuti slavu ako ne nastavljamo hodati.

PROČITAJTE: 5 znakova posvećenog života

Trebamo se predavati onome što Horacije Bonar naziva ”svakodnevnim malim stvarima”. On piše: „Kršćanski život je divna stvar, jedna od najboljih na zemlji. On se sastoji od svakodnevnih malenih stvari, ali on sam po sebi nije malen, već je načinom kako se živi plemenit“. (Božji Načini Svetosti, 127) Ako želimo ustrajati do kraja, trebamo imati ovu dvostruku perspektivu: 1) kršćanski život je ”divna stvar” i 2) kršćanski život sastoji se od ”svakodnevnih malenih stvari”. Svetost dolazi korak po korak.

Djela poslušnosti koje je danas pred vama možda neće biti veliko. Ali ako ih činite u vjeri, oslanjajući se na Isusovu milost i moć Njegovog Duha, ona neće biti uzaludna. Današnja čitanja Pisma i molitve, današnje priznavanje i pokajanje, današnje služenje i evangeliziranje; sve to će biti posijano u tlo vaše duše. Žet ćete plod svog sjemena u budućnosti.

Autor: Scott Hubbard; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Desiringgod.org