Sve ono što je đavao pokušao zauvijek uništiti, Gospodin je, u svome milosrđu, sve obnovio

đavao pokušao uništiti
Foto: Pixabay

Dojam promjene u meni bio je tako velik da su se svi predali Isusu i priznali ga kao Gospodina i Spasitelja.

Rođen sam u Čileu i tijekom djetinjstva živio sam s ocem, majkom, starijim bratom Raülom i Luisom, najmlađim u obitelji koji je imao zdravstvene probleme. Bio je vrlo slab i majka se neprestano morala brinuti za njega. Otac mi je bio alkoholičar i žestoko nas je tukao. Bili smo užasnuti od njega. Moja glava i tijelo još uvijek pokazuju ožiljke od njegovih udaraca. Svake noći kad bih ga čuo da dolazi kući, svladao bi me veliki strah i brzo bih se sakrio pod krevet.

Situacija je bila gora nego je moja majka mogla podnijeti te je jednostavno otišla uzevši maloga Luisa sa sobom. Ja sam ostao s ocem koji je običavao sav svoj bijes i razočaranje iskaljivati na meni. Kao petogodišnje dijete, bio sam bespomoćan i bježao sam djedi i baki, a onda i stričevima da mi pomognu, ali svi su me odbili. I tako sam odlučio pobjeći. Nekoliko sljedećih godina, ulica je bila moj dom. Gladan, u hladnoći, jeo sam što sam mogao dobiti, a spavao sam u vagonima ili parkovima.

Umoran od takva života, nakon nekog vremena odlučio sam se vratiti ocu, ali bilo je prekasno, umro je od ciroze jetre. Bilo je to previše za devetogodišnjaka te sam odlučio još jednom otići do djeda i bake te stričeva, ali ponovno su me odbili. Nisu se htjeli brinuti za mene. Uvjerili su me da odem na jedno “dobro mjesto” gdje ću, kako su rekli, dobiti obrazovanje i pomoć da postanem dobar čovjek. Pojavila mi se nada. No nisam znao što me ondje čeka.

Kad sam stigao onamo, obavijestili su me da nemaju slobodnog mjesta te su me odveli u zatvor koji je radio kao sirotište. Bilo je užasno. Nasilje, mučenje i krici noću onih koji su tražili milost mučili su moje uši i opterećivali moju dušu. Tako sam se bojao da nisam mogao spavati. Dvaput sam bio silovan. Ovo definitivno nije bilo ono što su mi obećali.

Kad sam imao trinaest godina, pobjegao sam s trojicom drugih dječaka. Besciljno sam hodao dvadeset dana. Bio sam potpuno izgubljen … bio sam samo dječak, ali život mi nije bio normalan. Moja nedužnost je bila izgubljena. Nisam imao dom, čitav mi je život bio bolan, a nisam mogao razumjeti zašto.

Jednoga dana dok sam išao jednom mračnom uskom ulicom, vidio sam ženu koja je išla prema meni … Bila je to moja mama. Bio sam prljav i odjeća mi je bila rastrgana, a imao sam i osam godina više otkako nas je napustila. Ali prepoznala me je i povela sa sobom. Otišao sam da živim s njom i mojim poočimom i polusestrom.

Konačno sam imao dom. Ali i početak zdravstvenih problema. Bile su to okrutne posljedice strašnog djetinjstva jer živio sam u hladnoći, bio sam gladan, provodio sam besane noći i primio sam mnoge batine. Zdravlje mi je bilo ozbiljno narušeno, posebno kralježnica. Bio sam pognut i jedva sam mogao hodati. U to vrijeme živio sam u Argentini gdje sam bio i operiran. Godinu i pol proveo sam i bolnici Rivadavia trpeći neopisivu bol.

Postupno sam se počeo osjećati bolje i pokušao voditi normalan život. Upravo kad sam konačno pomislio da stvari postaju bolje, pao sam u strašnu depresiju. Često sam mislio na samoubojstvo i zapravo sam ga triput i pokušao.

U to vrijeme moja majka i poočim upoznali su Gospodina i majka mi je počela govoriti o ljubavi Božjoj. Ali neočekivano, ljubav koju sam osjećao za majku pretvorila se u mržnju i ljutnju. “Nemoj mi govoriti o ljubavi nakon što si me tolike godine napustila”, govorio sam.

Nekako u to vrijeme, sreo sam Claru koja je kasnije postala moja žena. Ona me mogla razumjeti jer je i sama dolazila iz razbijene obitelji. Njezina ju je majka napustila i odgojila ju je baka. Godinama nije vidjela svoju majku i njezini su osjećaji napuštenosti bili doista duboki.

Nakon što smo se vjenčali, majka me povela na jednu evangelizaciju. Tamo je Gospodin iscijelio moje probleme s kralježnicom koji su postajali sve gori. Krista sam prihvatio godinu dana kasnije i dogodilo se čudo. Kako to mogu objasniti? Osjetio sam da ljubav Božja prolazi kroz čitav moj život – prošli i sadašnji. Počela se događati promjena. Breme je bilo podignuto s mojih ramena. Bio sam u stanju svim svojim srcem oprostiti majci. Mogao sam je gledao u oči kao da se ništa između nas nije dogodilo. Naučio sam je voljeti i razumjeti. Na kraju krajeva, nisam samo ja trpio.

Posjetiti baku i djeda te stričeve bio mi je doista izazov, ali nakon mnogo molitve, otišao sam ih posjetiti. Molio sam ih da mi oproste što sam se ljutio i rekao sam im da ću sve to zaboraviti. Dojam promjene u meni bio je tako velik da su se predali Isusu i priznali ga kao Gospodina i Spasitelja. Tijekom tog putovanja, Bog mi je dao još jedan dar. Nakon trideset godina, sreo sam ponovno svoga najstarijeg brata Raüla. Bilo je divno zagrliti ga i reći mu sve o Božjoj ljubavi.

I moja žena Clara imala je tu radost da poruku o oproštenju i spasenju odnose čitavoj svojoj obitelji. Sve ono što je đavao pokušao zauvijek uništiti, Gospodin je, u svome milosrđu, sve obnovio.

Autor: Claudio Freidzone; iz knjige ”Blago u ćupovima”; Izvor: Put života