Bog dao, Bog uzeo: Dirljiva priča o ocu koji je izgubio voljenu kćerku

Dirljiva priča o ocu koji je svoju kćer gajio kao najljepši cvijet, pa je izgubio. Blaga utjeha pala je na njegovo jadno i tužno srce, a otkinuta ruža bila je simbol takve Božje volje:

“Jedan starac imao je divnu kćer, koju je nježno volio. Ali, ona iznenada umre. Otac, iako nije bio bijesan na Boga, ipak je vrlo teško podnosio taj nepovratni i teški gubitak.

Starac se potpuno od tada osami u svom domu na kraju sela. Jedino mu je zadovoljstvo bilo što je često išao u obližnji veliki i vrlo lijep vrt, koji je bio svojina nekog bogataša. Tu je on svakodnevno provodio po nekoliko sati.

Nije viđao nikoga osim vrtlara, jer je domaćin sa svojima većim dijelom živio u gradu.

Neutješni otac s naročitim zadovoljstvom volio je sjediti pored jednog ružinog žbuna, na kome je bila samo jedna ruža, ali je to bio cvijet neobično lijep. Vrtlar, neki dobar čovjek, kad je vidio što ovaj cvijet znači za tužnoga roditelja, obeća mu da će cvijet naročito nadgledati i neće ga nikom dati, da bi starac uživao u Ružinoj ljepoti i mirisu.

VIDI OVO: Citati o ocu: Najljepše izreke o očevima koje im možete poslati

Starac je od tada taj cvijet smatrao kao nešto svoje. Ali, jednog jutra, na njegovo zaprepaštenje, ruže ne bijaše više. Netko ju je otkinuo.

”Što si učinio?”, reče on prijekorno vrtlaru, ”zar mi nisi obećao da ćeš čuvati cvijet?”

”Tako je”, odgovori ovaj tužno, ”ali što sam mogao? Gospodar mi je naredio, da mu baš tu ružu uberem.”

Vrtlar riječi zvučale su kao glazba otkrivenja u starčevoj svijesti, i kao blaga utjeha, pale su mu na jadno i tužno srce:

I moja je kći je bila tako lijep cvijet, a ja sam smatrao da je bila samo moja. Ali, ona je bila Božja, i Bog je zaželio da je k Sebi uzme. Bog dao – Bog i uzeo!”

Bog dao, Bog uzeo, neka je blagoslovljeno ime Gospodnje.“ (Job 1,21)