Djevojčica (10) se htjela pridružiti njegovoj crkvi, a onda je bio pozvan na njezin pogreb

Dobro je rečeno da 'anđeli njihovi na nebesima neprestano gledaju lice Oca nebeskog'.

Djevojčica (10) se htjela pridružiti njegovoj crkvi, a onda je bio pozvan na njezin pogreb
Foto: Unsplash

Dok je mala djevojčica stajala pred tri važna i ponosna gospodina, izgledala je vrlo sitno i blijedo. Dopraćena je bila u ured dr. Gordona gdje je on vijećao sa svoja dva đakona. Na pitanje što je priroda njezina dolaska, sramežljivo je molila da bi htjela postati član njegove crkve.

“Malo si premlada da bi se pridružila crkvi”, rekao je jedan od đakona, “bolje potrči kući i pusti nas da razgovaramo s tvojom majkom.”

Nije pokazala znaka da će potrčati, međutim, dok su njezine sjetne oči putovale od lica do lica one trojice koji su sjedili na svojim udobnim stolcima, primakla se jedan koračić bliže dr. Gordonu. Digao se i s nježnom ljubaznošću koja ga je obilježavala posjeo na jednu malu stolicu blizu sebe.

“Dijete moje, reci mi svoje ime i gdje živiš?” “Annie Graham, gospodine, i živim u ulici K… Pohađam vašu nedjeljnu školu.”

“Je li? A tko je tvoja učiteljica?” “Gospođica B … Jako mi je dobra.” “I želiš se pridružiti mojoj crkvi?” Dok se s čežnjom naginjala prema njemu, pljesnula je rukama i lice joj se ozarilo, ali sve što je rekla, bilo je: “Da, gospodine.”

“Ne može imati više od šest godina”, rekao je jedan od đakona s neodobravanjem. Dr. Gordon nije ništa rekao, ali je tiho zamijetio da se to malo, ozbiljno lice sad malo snuždilo.

“Imam deset godina; starija sam nego što izgledam”, rekla je.

“Nije uobičajeno da prihvatimo nekoga tako mladog u članstvo”, rekao je obzirno. “Dosad nikada to nismo učinili, no ipak …”

VIDI OVO: 7 karakteristika crkve koja proslavlja Boga

“To bi moglo stvoriti nepoželjan presedan”, naglasio je drugi đakon.

Dr. Gordon kao da to nije čuo kad ju je upitao: “Znaš li što je pridruženje crkvi, Annie?”

“Da, gospodine.” Zatim je odgovorila na nekoliko pitanja dokazujući da shvaća značenje koraka koji želi učiniti. Skliznula je sa stolca i sad je stajala blizu koljena dr. Gordona.

“Prošloga Dana Gospodnjeg ste rekli, gospodine, da janjad treba biti u stadu …”

“Istina”, rekao je, “definitivno ih ne smijemo ostaviti vani. Idi kući, dijete moje. Porazgovarat ću s prijateljima i srediti da vrlo brzo uđeš u članstvo.”

Oblak se digao s djetetova lica te je na njemu bio potpun mir dok je izlazila kroz vrata koja joj je on otvorio.

Razgovor obavljen s Annienom učiteljicom nedjeljne škole pokazao se zadovoljavajućim te je sljedećeg tjedna bila krštena. Osim povremenih informacija od gospođice B. da je dobro, dr. Gordon više nije čuo za nju oko godinu dana.

A onda je bio pozvan na njezin pogreb.

VIDI OVO: Trebamo li ići u crkvu? Što Biblija kaže o tome?

Bio je to jedan od onih strašno vrućih dana u lipnju. Dok je išao uskom ulicom u kojoj je Annie živjela, na trenutak mu je bilo žao što nije zamolio svoga pomoćnika da ode umjesto njega. Približujući se kući, ostao je tako začuđen nad mnoštvom ljudi da je na trenutak bio prisiljen stati. Oči su mu pale na jednoga hromog dječaka koji je gorko plakao sjedeći na pragu.

“Poznaješ li Annie Graham, dječače moj?” pitao je.

“Poznam li je, gospodine? Ni jedan tjedan nije prošao, a da ona nije dvaput ili triput došla sa slikom ili knjigom, a možda i s jabukom za mene. Njoj dugujem, a nikako ne svećenstvu, što slijedim njezine blagoslovljene korake u nebo. Čitala mi je iz svoje vlastite Biblije kad god je došla, a sad je otišla i neće više biti nikoga da mi pomogne, jer majka mi je mrtva, a tata pijan. Gospodine, s Annie je sunce otišlo s Mliječne staze.”

Jecaji su zagušili dječaka. Nakon što mu je obećao da će ga ubrzo posjetiti, dr. Gordon je krenuo dalje gurajući se kroz mnoštvo žalosnih i suzama oblivenih lica. Ponovno je morao zastati u uskom hodniku male kućice. Jedna žena pored njega brisala je suze koje su joj brzo navirale, dok je maleno dijete skrivalo lice u njezinoj suknji i plakalo.

“Je li Annie bila vaša rođaka?” pitao je.

“Ne, gospodine, ali to blagoslovljeno dijete bilo je neprestano u našoj kući, a kad je Bob bio bolestan, ona ga je njegovala. Njezine su ga pjesme smirivale kad ništa drugo nije djelovalo. Tako je bilo i sa svim susjedima. Ono što je ona bila nama samo Gospodin zna, a sad leži ondje.”

Kad su konačno prepoznali dr. Gordona, odveli su ga u sobu gdje je ležala djevojčica. Izgledala je gotovo mlađa nego što je bila kad ju je vidio prije godinu dana u svome uredu. Jedna stara, pognuta žena glasno je plakala uz kovčeg.

“Nikada nisam mislila da će otići preda mnom. Redovito je svake večeri dotrčala da mi čita i pjeva. Njezine su molitve od mene načinile kršćanku. Gotovo ste odmah mogli u nebo nakon jedne od njezinih molitava.”

“Majko, majko, dođi kući”, rekao je jedan mlad čovjek stavljajući ruku oko nje i odvodeći je.

VIDI OVO: Tate, vodite svoju djecu u crkvu!

“Vidjet ćete je ponovno!”

“Znam, znam. Rekla je da će me čekati na vratima”, jecala je dok je slijedila čovjeka, “ali bolno mi sad nedostaje.”

Tišina se spustila na okupljene. Diveći se takvom svjedočanstvu, dr. Gordon je održao službu, osjećajući da je tu malo toga što još može reći o onoj čija su djela sama tako govorila za nju. Drage ruke stavile su cvijeće svuda oko djeteta koje ih je vodilo. Jedna mlada djevojka stavila je maslačak u male voštane ruke i sad je stajala, prepuštena tuzi, pored mirnog lika koji je na sebi imao dojam apsolutne čistoće. Kad je služba završila, iznova i iznova se podizao poklopac lijesa jer je još netko htio baciti pogled na nju. Činilo se kao da je ne puštaju otići.

Sljedećeg je dana jedan muškarac dobra izgleda došao u kuću dr. Gordona. Doveden je bio u njegov ured.

“Gospodine, ja sam Annien ujak”, jednostavno je rekao. “Nije prestala dok joj nisam obećao da ću se pridružiti crkvi i, evo, sad sam došao.”

Nakon što je njegov posjetitelj otišao, dr. Gordon je sjedio u mraku odmarajući se. Ljetni povjetarac ulazio je kroz otvorene prozore i njegove su se misli počele baviti onim što je njegova mala župljanka učinila.

“Doista čudesno djelo za jednu godinu. Dobro je rečeno da ‘anđeli njihovi na nebesima neprestano gledaju lice Oca nebeskog’.” (Golden Grain 7/30; Put života 313)