Evo što se zaista događa s majkama nakon abortusa: ‘Umrla sam sa svojim djetetom!’

Foto: Flickr

Svaki put kada u naručje primim malo dijete imam osjećaj da me njegove nevine oči gledaju, optužuju i osuđuju.

Nebrojeno mnogo žena nasjelo je na propagandne poruke koje promoviraju abortus: “To je vaše pravo! Abortus je najnormalniji medicinski zahvat! Kratko traje i ne boli! Brzo ćete zaboraviti da ste ga uopće napravili! To i tako nije dijete nego fetus, nemate što brinuti, itd. ” No, jednom kad žena nasjedne na laž, kad učini tu strahotu svom tijelu i tijelu nevina djeteta nastupa istina. Istina koja je toliko bolna i gorka da žene, majke doslovce paralizira u svojoj nutrini. Toliko snažno da se gotovo sve žene koje su abortirale uništavaju cijeloga života šutnjom, sramom i nepraštanjem. Te žene bivaju uništene do kraja, a o tome je glasno među prvima progovorila bivša vlasnica lanca klinika za abortuse Carol Everett, koja je jasno priznala, da sva propaganda oko abortusa počiva na zastrašujućim lažima koje majke moraju prisiliti da ubijaju svoju djecu.

Ona je u svom radu i radu svojih klinika pobila preko 30 tisuća djece, a javno je svjedočila o trpljenjima majki, priznajući da nije bilo majke koja je taj zločin olako prihvatila, već svjedoči kako je nutarnja bol abortusa prouzročila nebrojeno mnogo samoubojstava, psihičkih bolesti, cijeloživotnih patnji i to samo zato što te majke nikada nisu mogle oprostiti, iako su ih oni u klinici uvjeravali  u suprotno – kako je taj postupak posve bezazlen. Isto svjedoči i Franciska, majka koja je abortirala svoje dijete, i jedna od rijetkih koja je od srama uopće mogla posvjedočiti svoju bol.

Imam 43 godine. Prije 15 godina doživjela sam strahotu ABORTUSA. Kada samo čujem, izgovaram, pišem ili čitam tu riječ, dušu mi probija oštra bol.
Imala sam već dvoje djece i spoznaja da sam ponovno trudna jako me uznemirila. Trebala sam podršku, prije svega moralnu, no u svojoj najbližoj okolini je nisam dobila. Moj me muž, uz sva moguća obrazloženja, uvjerio da će abortus biti najmanje zlo.  Niti od prijateljica nisam dobila nikakvu podršku. Sjećam se, kada sam jednoj rekla da bih željela razgovarati o tome sa svećenikom, da je odgovorila kako će on reći svoje mišljenje, no odlučiti i tako moram sama. Mislim sada kako mi je on mogao pomoći.
Poslije sam, na televiziji, čula kako je to veliko postignuće za žene. Potom je došao “Zakon 194.” Napokon, abortus više nije bio kriminalno djelo, što je automatski značilo da je taj čin odmah i ispravan. Sjećam se jedne žene koja je rekla: “Nikome se ne čini nažao ako se oni neće roditi.” Ništa nije više licemjerno od toga. Svima se čini nažao ako se oni ne rode.  Misleći tako, da je to jedino rješenje, abortirala sam.  U sebi sam ipak znala da to nije bilo ispravno. Htjela sam pobjeći prije samoga zahvata, ali nisam imala hrabrosti.  U proteklim su godinama bol, patnja i muka moj svakidašnji kruh:

BOL – jer nemam to dijete, jer sam izdala poziv majke i ne zaslužujem više to ime, jer se ne mogu povjeriti svojim roditeljima (znam da bih ih jako povrijedila). Osjećam to kao prepreku u odnosima između mene i moje djece i muža.

PATNJA – jer sam shvatila da se to ne može popraviti, to se dijete ne može više roditi. Još me dugo ta spoznaja jednostavno paralizirala – počinjalo je ujutro, završavalo navečer i ostajala sam potpuno bez snage.

MUKA – kako sam mogla to učiniti? Mrzim se, nemam više povjerenja ni u sebe, ni u svojega muža.

Poslije, kada sam se puna grižnje savjesti približila vjeri tražeći malo utjehe, Isusove riječi: “Može li žena zaboraviti dijete koje je začela”, ispunjavaju me tugom. Kao i sve Isusove riječi i ove su ISTINA. Stvarno, žena ne mora roditi svoje dijete, ali ne može zaboraviti. Sada želim vikati cijelom svijetu: abortus je grijeh,  abortus ubija dvije osobe: majku i dijete, abortus ponižava žene, abortus nije zbog žena, on zadovoljava egoizam svih onih koji bi trebali preuzeti odgovornost za svoja djela.
Svaki put kada u naručje primim malo dijete imam osjećaj da me njegove nevine oči gledaju, optužuju i osuđuju.

Osjećam se udaljena od Boga. Odbačena – ali ne od Njega, od mene same.

BOG JE LJUBAV, ABORTUS JE NEGIRANJE LJUBAVI.

Ja sam umrla zajedno s djetetom.

Izvor: Dnevno.hr

Reci što misliš