Prije nekoliko godina, prijatelj i ja bili smo prevareni za sedamdeset dolara nakon dolaska u Pariz. Bili smo na željezničkom kolodvoru, razmišljali kako da upotrijebimo stroj za izdavanje karata, koji je bio na francuskom.

Prijateljski nastrojen čovjek se pojavio, stavio svoju kreditnu karticu u stroj i rekao nam da će kupiti za svakoga od nas dvodnevne karte za vlak te da mu mi možemo platiti u gotovini. To se dogodilo brzo, a naš francuski nije bio dovoljno dobar da bismo mogli provjeriti to što on govori. Uostalom, izgledao je pouzdano i ljubazno. Zato smo mu dali novac. Nekoliko minuta kasnije, nakon što smo se ukrcali u vlak, otkrili smo da nam je kupio jednokratnu kartu koja košta dva dolara. Dok smo to shvatili, on je već bio daleko. Ostatak dana osjećao sam se posramljeno i ljuto. 

To iskustvo usporedno je s grijehom i njegovim načinima. Grijeh je prevarant. On prekriva svoju opakost ljubaznošću i slatkim govorom. Griješimo zato što vjerujemo u laži. Tračamo jer nam trač šapuće da smo u pravu i da će nas ljudi cijeniti. Zavidimo jer vjerujemo da samo kada bismo imali ono što drugi imaju, bili bismo zadovoljni. Ponašamo se pretjerano ponosno zbog naših postignuća jer nas ponos uvjerava da ćemo se osjećati bolje u vezi nas samih. No u konačnici, grijeh nikada ne ostvari svoje obećanje. Umjesto toga, ostavlja nas nezadovoljnima i posramljenima. 

Iz tog razloga Biblija neprestano demaskira laži grijeha, upozoravajući nas da svaki puta kada povjerujemo nekome ili nečemu osim Bogu, bit ćemo posramljeni.  Jedan od najsnažnijih i dramatičnih primjera svega ovoga u Bibliji je često zanemarena priča iz Izaije 20. Ona sadrži jasno upozorenje i slatko obećanje za Božji narod. 

Goli prorok

Godina je 711. prije Krista. Ašdod, grad u Filisteji, bio je dio višegodišnje pobune protiv moćnog asirskog naroda; pobune koju je poticao Egipat s juga. Prorok Izaija već je upozorio na to da će filistejska pobuna propasti. Točno se to događa, prema onome što piše u Izaiji 20, 1. Asirija je osvojila Ašdod. Znamo da je kralj Ašdoda s vremenom pobjegao u Egipat i da, kada su ga Asirci išli tražiti, Egipat ga nije zaštitio. Predali su ga. 

VIDI OVO: Grijeh koji Bog neće oprostiti nikada

Dok je Asirija pokorila Ašdod, Bog je progovorio proroku Izaiji: „Ustani, skini sa svojih bedara dlakavu haljinu i izuj obuću s nogu svojih!” On učini tako i išao je naokolo bez gornje haljine i bos“. (Izaija 20, 2) Ovo je zasigurno jedno od proročkih poslanja koje je on najmanje volio. Bog mu je zapovjedio neka se skine gol, ne u privatnosti svoga doma, već u javnosti (to je implikacija riječi ”go” i Izaijin odgovor na hodanje) i to ne na kratko, već za tri godine. (Izaija 20, 3) Možda se Izaija pitao zbog čega mu Bog nije rekao neka učini stvari koje su rečene drugim prorocima: izgradi opsadne kule (Ezekiel 4, 1-3), odreži malo kose mačem (Ezekiel 5, 1) ili bilo što drugo osim ovoga. Unatoč ovome, Izaija je bio poslušan Bogu, navodno bez prigovora. On je nakon svega, Božji sluga. (Izaija 20, 3) 

Goli Egipat

Zbog čega ova neobična trogodišnja golotinja za Božjeg proroka? Kako bi razumjeli što se dogodilo, ključno je to da znamo kako je golotinja u drevnome svijetu bila duboko posramljujuća (pročitajte zanimljivu priču u 2. Samuelovoj 10), često povezana sa bespomoćnošću, ranjivošću i nedostatkom zaštite. 

Prema stihu 3, Izaijino čudno djelo trebalo je biti ”znak i predznak” protiv Egipta i Kuša (drevne afričke nacije). Točnije, Izaijina golotinja živo će i nezaboravno označiti buduću sramotnu golotinju mladih i starih iz Egipta kada i njih u zarobljeništvo bude vodio asirski kralj. (Izaija 20, 4) Tako se zapravo i dogodilo: četrdeset godina kasnije, 671. prije Krista, Asirija je porazila Egipat. 

No zašto je pad grada Ašdoda u Filijsteji (stih 1) naveo Boga na nagovještaj budućeg pada Egipta (stihovi 3 i 4)? Jer se Filisteja vjerovala Egiptu (koji je poticao njihovu pobunu protiv Asirije) i jer je narod Jude pomno promatrao, hoće li moćni Egipat, njihova posljednja najbolja nada protiv dominantne Asirije, pomoći Filisteji u vremenu njihove nevolje. Odgovor je bio empatično ”ne”, a Izaija tu stvarnost nije dočaravao samo riječima, već i svojim golim tijelom. 

VIDI OVO: Kako ispovijedati svoj grijeh pred Bogom?

Bog je želio da goli Izaija bude znak i predznak ”protiv Egipta i Kuša” (Izaija 20, 3), no Izaijina sramota zapravo je pokazatelj za Božji narod koji je bio u kušnji da se osloni na Egipat umjesto na Boga. Stihovi 5 i 6 proklamiraju da će svi oni koji se uzdaju u Egipat u slučaju asirske prijetnje će biti uvelike razočarani i posramljeni. 

Koliko Bog voli svoj narod? Prema ovim stihovima, On ih voli dovoljno da ih upozori na ponižavajući sram grijeha na način koji ne mogu ignorirati ili zaboraviti. Izaijino otkriveno tijelo Božji je način otkrivanja lažnih obećanja grijeha. Moćni Egipat uskoro će biti gol i posramljen, a one koji vjeruju u Egipat slijedit će ista sudbina. Kada vjerujemo u ono u što se ne smije vjerovati i mi ćemo biti posramljeni. 

Goli Spasitelj 

U ovim otrježnjujućim stihovima postoji zraka nade; naznaka slatkog obećanja u priču koja ukazuje na snažno upozorenje. Razmislite o ovome: kako bi prikazao sram koji će pasti na Egipat i Kuš, Bog je trebao vlastitog proroka, svog vjernog i poslušnog slugu, kako bi iskusio vrlo stvarnu sramotu javne golotinje. Bog je mogao odabrati svoje neprijatelje da budu simbol nadolazećeg suda. No umjesto toga, odabrao je pravednog, vjernog slugu Izaiju. Mogli biste reći da, dok Izaija hoda uokolo gol ispred svojih susjeda, on na sebe preuzima naznaku, mjeru, sramote koja će kasnije pasti na Božje neprijatelje. 

To je zasigurno kao nešto što bi Bog mogao učiniti. U stvari, puno kasnije u povijesti, vidimo kako Bog ide korak dalje. Božji savršeni sluga Isus, patnički Sluga iz Izaije 52 i 53 (riječ ”sluga” u Izaiji 52 i 53 ista je riječ koja se koristi za identificiranje Izaije kao Božjeg sluge u Izaiji 20), skinut je gol i ponižen dok visi na križu, identificirajući se sa sramotom Božjih neprijatelja. 

VIDI OVO: Koji je bio prvi grijeh?

U stvari, Isus se tako temeljito identificira sa njihovim sudom i sramotom da je to zapravo preuzeo na sebe. On je patio ne samo kao pokazatelj njihovog nadolazećeg suda, već kao zamjena, ako bi Božji neprijatelji povjerovali u Isusa, oni sami neće morati patiti. 

Nikada posramljeni 

Moguće je da vas trenutno grijeh iskušava dok vam šapuće laži. Možda premda znate Božju dobrotu i snagu, privlači vas to da sigurnost, udobnost i mir pronađete negdje drugdje. Nemojte to činiti. Cesta koja vodi daleko od Boga ne vodi u ništa dobro. Grijeh je prevarant. Kada vjerujemo u ono čemu se ne smije vjerovati, bit ćemo posramljeni. 

Koliko je bolje vjerovati u Onoga koji je sramotu ponio za nas, koji je patio umjesto nas? Koliko je bolje slaviti i hvaliti se u njegovoj sramotnoj patnji? (Galaćanima 6, 14) Kada vjerujemo u Njega, nikada nećemo biti posramljeni. 

Autor: Stephen Witmer; Izvor: Desiringgod.org