Prije mnogo godina, dok sam radila kao volonter u bolnici Stanford, upoznala sam djevojčicu po imenu Lisa, koja je bolovala od jedne vrlo rijetke bolesti.

Ispostavilo se da je jedina mogućnost da ozdravi bila ta da joj se transfuzijom da krv njenog petogodišnjeg brata, koji je na neki neobjašnjiv način uspio da preživi istu bolest, tako da su se u njegovom organizmu stvorila antitijela koja mogu da savladaju tu opaku bolest.

Foto: Freeimages.com/aToy
Foto: Freeimages.com/aToy

Liječnik je njenom malom bratu objasnio kakva je situacija i pitao ga želi li dati krv za svoju sestru.

Dječak je poslije samo jednog trenutka, duboko uzdahnuo i rekao:

– Ok, spreman sam ako će to spasiti Lisu.

Dok su vršili transfuziju, ležao je u krevetu pored svoje sestre i smiješio se. I ostali su se smiješili gledajući kako se djevojčici vraća boja na obrazima.

Onda je njegovo lice problijedjelo i s njega je nestalo smješka.

Pogledao je u liječnika i drhtavim glasom upitao:

– A hoću li odmah početi umirati?

Pošto je bio mali, dječak je pogrešno shvatio liječnika, mislio je da će sestri dati svu svoju krv.

Ja sam tada naučila što je hrabrost.

Reci što misliš