Istina o kršćanima koji seksualno zlostavljaju druge
Foto: Pexels

Bilo je to prije nekoliko godina. No teško je zaboraviti vrijeme kada ste morali reći svom nadređenom da vas seksualno uznemiravaju na poslu.

Tjednima mi je muški član našeg tima na poslu dobacivao neprimjerene seksualne komentare. To nije bilo nevino iskazivanje interesa za neku osobu. Slao mi je izrazito seksualne komentare, a kada sam reagirala na to rekao mi je da se malo opustim. „Ne znaš se šaliti“, govorio mi je.

Bio je tako uporan da sam znala da nema nikakvih granica. Rekla sam mu nekoliko puta da to što čini nije bilo u redu. No, morala sam to prijaviti. Jedva sam mogla vjerovati da se to događa, pogotovo jer smo svi mi bili kršćani.

Molili smo se zajedno i razgovarali smo zajedno o vjeri. To je bilo jedno mjesto na kojem nisam očekivala takvo ponašanje.

Na žalost, događa se.

Kako se to događa

Kada je pokrenut #MeToo pokret u 2017. godini, bio je to poziv za buđenje svima koji nisu znali koliko je rašireno seksualno zlostavljanje i uznemiravanje.

Ujedno se javio i #ChurchToo pokret koji je crkveni ekvivalent gore navedenog pokreta, a služio je kao podsjetnik kršćanima da ni oni nisu imuni na takva ponašanja. Tisuće muškaraca i žena je podijelilo svoje priče o seksualnom zlostavljanju i uznemiravanju u kršćanskim krugovima.

Kao i mnoge druge, zapitala sam se: ako kršćani ne vide ili ne vjeruju da se tako nešto događa u njihovim crkvama? Mnogo je razloga.

„Ne može se dogoditi ovdje“ mentalitet

Kao i svi drugi, kršćani možda ne vide stvari tako jasno. Mi, naše crkve, kršćanske organizacije i slične ustanove, gledamo kao mjesta povjerenja i iskrenosti u kojima svatko pokušava učiniti nešto dobro. Prijava nepoželjnog ponašanja je velika stvar u bilo kojem kontekstu, ali pogotovo je velika stvar kada se događa u kulturi koja misli da je na to imuna.

Nevjerica

Budući da se seksualno neprimjerena ponašanja događaju u privatnoj sferi, rijetko kada postoje svjedoci. Seksualno zlostavljanje uključuje nejednakost u moći, zbog čega je lakše povjerovati zlostavljaču nego žrtvi.

Bez apsolutnog dokaza kršćani se mogu neprestano preispitivati te ne prijave zlostavljanje. Zbog toga se ono nastavlja događati.

Sram

Jednostavno. Kršćani često ne prijavljuju takva ponašanja jer se srame ili su uplašeni.

PROČITAJTE: Kada se jednom posvetite Bogu, s vašom seksualnošću će se morati dogoditi dvije stvari

Izokrenute vrijednosti

Biblija može biti krivo iskorištena kako bi se nanijela šteta. To uključuje ideje „radikalnog oprosta“ (koje tada tjeraju žrtvu da se vrati svom zlostavljaču) ili muškarci počnu misliti da imaju pravo seksualno dominirati nad ženama.

Drugi imaju (uznemirujuće) mišljenje da je kritiziranje kršćana i crkve jednako kao kritiziranje Boga. Tako da ostanu tihi ili pokušaju zlostavljanje držati u svoja četiri zida.

Dobre namjere – manjak planova

Čak i ako se žrtvi povjeruje, mnoge kršćanske crkve nemaju određen protokol po kojem treba dalje nastaviti u takvim situacijama. Na zapadu crkve vjeruju da su utočišta za žrtve zlostavljanja – no, ironično, nemaju nikakve planove i ideje o tome kako se nositi s problemima kada je riječ o zlostavljanju.

Radili to svjesno ili ne, rezultat je isti: Kršćani nisu podržavali žrtve zlostavljanja.

To može imati ekstremne rezultate. U jednom članku sam pročitala da mnoštvo seksualnih prijestupnika traži žrtve unutar crkve jer vjeruju da je „religiozne ljude još lakše zavarati nego druge.“

Ovo je možda samo vrh sante leda koja se polako počinje otkrivati kako se saznaje za sve više skandala s pastorima diljem crkvi u Americi.

Što učiniti?

Možda će naziv pokreta nestati iz mog pamćenja, ali istina je da nema razloga vjerovati da se takve stvari ne događaju u crkvi. Kako bismo ih spriječili potrebno je učiniti naše kršćanske zajednice sigurnijima.

Najprije trebamo sve optužbe uzeti za ozbiljno.

Prijave odmah treba shvaćati ozbiljno.

To nije isto kao i opredijeliti se za nečiju stranu, ali daje žrtvi utjehu da će njezin/njegov slučaj biti temeljito istražen. Povijesno, žrtve su inače ignorirane ili odbačene unatoč činjenici da malo ljudi daje lažne izjave.

Kada žrtve odluče istupiti, njihov slučaj treba istražiti i pokušati doći do istine.

Ne smije se zahtijevati oprost.

Čuvanje mira je vrlo kršćanski, ali je pogrešno ako se na taj način prikriva još teži grijeh.

Sjećam se da su me pitali mogu li oprostiti svom zlostavljaču, ali je to bilo motivirano željom da se zaštiti njegova reputacija. Zahtijevanje oproštaja kako bi se sačuvao mir je još jedan oblik nasilnog ponašanja.

Treba razgovarati o zlostavljanju i sličnim problemima čak i ako ne vjerujete da se išta od toga događa.

Kršćanske zajednice trebaju biti otvorenije prema tim temama. Ako nikada ne raspravljamo o tim temama onda će biti teško raspravljati o njima kada se nešto zapravo i dogodi.

Sram je još jedan motiv za šutnju kada se netko nađe u takvoj situaciji. Izgled može varati.

Treba znati kada djelovati.

Uzimajući u obzir naše stanje, nije u redu nemati plan djelovanja u slučaju prijave zlostavljanja. Crkveni vođe trebaju jako dobro razmisliti kako reagirati. No ne samo kada je riječ o tvrtkama i udrugama.

Ako to već nismo učinili, vrijeme je da naučimo znakove upozorenja te opcije djelovanja. Kome biste se obratili? Što biste učinili da se vama dogodi zlostavljanje? Jeste li uvjereni da bi vam povjerovali?

Jasno je da se crkva ne nosi dobro sa zlostavljanjem, a sada je pod napadom. Trebamo Božju mudrost kako bismo osigurali da se takvo ponašanje ne nastavi u kršćanskim zajednicama.

Sada je vrijeme da budemo „mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi“ (Matej 10,16).

Autorica: Cheryl McGrath; Prijevod: Mislav U.; Izvor: Christian Today