Isus ponekad dopušta ljudima da odu

Isus dopušta ljudima da odu
Foto: Unsplash

Isus dopušta ljudima da odu ako nisu spremni odreći se sebe i prihvatiti Njegov plan spasenja za njih.

Velik broj naših problema u življenju za Isusa potječe iz korijena toga kako vjerujemo da mi to možemo. Pretpostavljamo da imamo snagu. S obzirom na to, pokušavamo progurati devu kroz ušicu igle. No razumijevanje nemogućnosti je prvi korak prema poslušnosti.

To je istinska sloboda onoga što znači biti kršćanin; iskreno suočavanje sa nemogućnošću moje vlastite poslušnosti, koja ne vodi do toga da očajavam, već prema Bogu, koji može učiniti sve.

Čovjek koji misli da može

Marko 10, 17 ne govori puno o pojedincu, već nas jednostavno upoznaje s ”čovjekom”: „Kad pođe dalje svojim putem, pritrča mu netko, pade pred njega na koljena i upita ga: “Učitelju dobri, što moram činiti, da postignem život vječni“?

Čovjek je shvatio nekoliko stvari.

Želio je znati što treba imati kako bi postao sudionikom Božjeg velikog kraljevstva. Dobro je što razmišlja o Božjem kraljevstvu i što uviđa da je ono zaista važno. Bog sve stvari na ovome svijetu dovodi zajedno pod noge Kralja kojeg je odredio, Isusa. To je Božji plan za svijet i ovaj nepoznati čovjek želi znati kako postati dio kraljevstva.

Dobro je što je došao do Isusa. Očigledno je razumio da je u vezi Isusa bilo nešto što je važno.

Čovjek je mario za ispravnu stvar. Čak je i došao na pravo mjesto.

Ali, jednu je stvar pogriješio. Želio je znati što on mora učiniti. Imao je visoko mišljenje o svojim sposobnostima i puno pouzdanja u svoju vlastitu moć.

Stoga je ovo gdje Isus započinje:

Isus mu reče: “Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar osim jedinoga Boga. Znaš zapovijedi: “Ne ubijaj! Ne čini preljube! Ne kradi! Ne svjedoči lažno! Ne varaj! Poštuj oca i majku“! (Marko 10, 18-19)

Isus je ukazao čovjeku na Boga kao na konačan standard dobra i nakon toga je započeo govoriti zapovijedi. Čovjek je bio potpuno ravnodušan:

Učiteljum sve te zapovjedi izvršavao sam od svoje mladosti“. (Marko 10, 20)

Teško je radio, držao je zapovjedi, davao je sve od sebe. Sve je izgledalo dobro.

No, Isus drugačije vidi stvari.

Ljubav

Iduća rečenica je ključna: „Isus ga na to pogleda i zavoli ga“.

Ovo je jedini čovjek u cijelom Markovom evanđelju za kojeg nam je rečeno da ga je Isus volio. To je ključno, s obzirom na to kako je Isusova ljubav izgledala u ovoj priči.

Isus je ovog čovjeka volio previše kako bi dopustio da nastavi svoj samozavaravajući, maleni svijet znoja, teškog rada i upornosti. Isus ne želi pomilovati ego tog čovjeka i reći mu kako je on izvrstan. Umjesto toga, Isus daje zapovijed.

Nije teško razumjeti što Isus govori. Isus je određen i jasan. No, ta jedna zapovijed ruši cijeli temelj onoga na čemu je muškarac gradio svoj život. Evo zapovjedi:

„Jedno ti nedostaje! Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom“. (Marko 10, 21)

Nema prostora za pregovore, nema prostora za zbunjenost. Evo što je Isus zahtijevao od tog čovjeka: on mora sve prodati. Nakon ovoga čovjek je objesio lice. Otišao je od Isusa tužan jer je posjedovao veliko bogatstvo. (Marko 10, 22)

Čovjek se polako okrenuo i počeo odlaziti. Samo nam u ovome dijelu priče Marko opisuje kritični dio informacije o tom čovjeku: posjedovao je veliko bogatstvo.

To je dirljiv trenutak. Isus voli tog čovjeka i dopušta da on ode. Iznenađuje li vas to? Isus ne trči za njime i ne snižava ljestvicu. Ne pregovara i ne radi kompromis na ono na što bi čovjek bio spreman pristati.

Isus zahtjeva sve. To je zapovijed i tu nema popuštanja.

Ne samo da je to teška zapovijed. Ona je nemoguća i takva je trebala biti.

Previsoka ljestvica

Zašto bi Isus podigao ljestvicu tako nemoguće visoko? Zašto bi zahtijevao nešto što se ne može učiniti? Ne zato što je okrutan i strog, već upravo zato što nas voli.

Čovjek je umanjio Božje zapovijedi na nešto što on može ostvariti. Čovjek je imao pogled na Božju Riječ koji je pretpostavljao da su njezine zapovjedi bile u čovjekovim rukama. „Da, ja to mogu“.

Ispravan odgovor na Kristove zapovjedi bio bi pad na koljena i sa drhtanjem u glasu progovaranje: „Ja to ne mogu učiniti“. Samo tada, sa samopouzdanjem u dronjcima i otkrivenim srcem taj čovjek bi bio spreman dobiti kraljevstvo Božje poput malenog djeteta. (Marko 10, 15)

„Ja to ne mogu“

To mogu biti za nas teške riječi, zar ne? No, one su ključne kako bismo učili.

Isus nas previše voli kako bi gladio naš ego i govorio nam kako smo sjajni. Umjesto toga, On izdaje zapovijed koja daleko nadilazi naše mogućnosti da poslušamo, kako bi nas privukao bliže k Sebi.

Sjetite se onoga što je Isus rekao mladom bogatašu. Kada čujemo: „Idi, prodaj sve što imaš i to daj siromašnima“, možemo brzo reagirati: „Naravno da to ne znači da to trebam učiniti. To bi bilo smiješno i nepraktično. On je to govorio samo tom čovjeku. On samo misli da bih trebao biti darežljiviji. Da, mislim da mogu biti darežljiviji. Pokušat ću i dati ću više novca ovog tjedna. Odlično, bravo ja“.

Upravo je u tome problem. Mi mislimo da to možemo. Pronalazimo rješenja problema poslušnosti zapovijedi, ali uopće ne slušamo zapovijed.

Umjesto, zaustavite se i osjetite težinu zapovijedi koju Isus daje. Osjetite koliko novac zauzima mjesta u vašem srcu. Dopustite neka vas Isusov izazov razotkrije.

Svaka zapovijed koja se može pronaći na stranicama Biblije će imati takav učinak na nas ako se zaustavimo i poslušamo. Ne, to nije ugodno. Ne, to nam ne stvara treperenje u trbuhu zbog toga koliko smo sjajni. Ali, samo ondje, na tom području slabosti ćemo uistinu naučiti šaputati te dvije riječi: „Ne mogu“.

Takav pristup časti Boga više nego što ćemo ikada znati. To je prvi korak na cesti radosne, duboke i zadovoljavajuće poslušnosti.

Autor: Jonty Allcock; Prijevod: Ivan H.; Objavljeno uz dopuštenje portala Thegospelcoalition.org; Izvor: Thegospelcoalition.org