IVO SANADER IMA RAK: Zašto likovati nad bolesnim čovjekom?

Ovih je dana, povodom vijesti o operaciji karcinoma prostate bivšeg premijera RH Ive Sanadera, osvanulo mnoštvo komentara u gotovo svim medijima i na društvenim mrežama. Većina njih je, s obzirom na minuli učinak spomenutog čovjeka, naslađujuća, ironična, gorka i osvetoljubiva. Koristim prigodu izdvojiti, među tisućama, svega pet komentara i ukratko se osvrnuti na njih.

  1. ”Koliko je samo mladih upropastio svojim lopovlukom!”

Ukoliko je optužba istinita, onda je, lančanom reakcijom, lopovluk g. Sanadera  doista upropastio mnoge u našoj zemlji. Ne samo mlade. Mnogi su ostali bez posla pa su otišli živjeti u Njemačku, Irsku, Australiju… Mnogi stručnjaci su degradirani i zamijenjeni podobnim, ali ne i sposobnim kadrovima. Mnogi su se propili jer se nisu znali nositi s ugroženom egzistencijom. Razočarani i ogorčeni, mnogi su u braku postali nemogućima za suživot, pa su se rastavili. Neki su se i ubili jer više nisu vidjeli smisla živjeti u državi u kojoj vlada bezvlađe, mito, korupcija i najgore od svega – bešćutnost.  A posljedice lopovluka na državnoj razini – velike su, dalekosežne, i za mnoge nepodnošljive.

Zato, ako čovjek koji vara, krade i upropaštava, ne doživi sram, kajanje i priznanje pred Bogom i čovjekom, neće imati ni sreće ni budućnosti ni nade. Pa neka on slobodno živi ili jedri još 30 ili 40 godina. Sve brzo prođe. A što onda?

  1. ”Kad bi naslov bio ‘Kriminalac, lopov i ratni profiter ima rak prostate’, ljudi bi utoliko manje imali empatije za ovo smeće od čovjeka.”

Jasno da veliki broj ljudi odbija imati empatiju prema čovjeku kojeg vide kao oličenje svega onoga što je devastiralo ovu zemlju i sudbinu njenih građana. Jer kad bi dozvolili sebi empatiju prema ozbiljno bolesnom čovjeku, onda bi, barem tako misle, to bio znak slabosti i popustljivosti spram čovjeka koji je počinio zločin.

Usprkos tome da postoje ljudi koji su (bili) glavni protagonisti nečasnih i užasnih radnji u našoj zemlji, ipak mi je teško prihvatiti da se nekoga od njih naziva ‘smećem’. Ipak se tu radi o čovjeku koji još uvijek, dok je živ, ima šansu. Stoga, umjesto pogrdnih riječi, možda bi bilo kudikamo bolje usmjeriti svu tu negativnu energiju u neku konstruktivniju poruku. Možda uputiti  riječi koje pozivaju optuženog da napokon otvoreno i iskreno kaže istinu o svemu. Da barem pri kraju balade postupi kao čovjek koji se, makar u zadnji čas, (djelomično) iskupio. To su oni trenuci kada čovjeku više ne trebaju odvjetnici. Ne trebaju mu jer više ne želi više igrati svoju (kukavičku) igru.

  1. ”Od mene nema sažaljenje… Samo želju da što prije umre.”

U ovakvim komentarima se očituje želja za izvršenjem pravedne kazne. Ljudi smatraju ako već sudovi ne mogu (na vrijeme) dosuditi doživotnu ili čak smrtnu kaznu, onda neka je izvrši ‘priroda’. Razumljiva je želja, posebno kod onih koji su bili direktno oštećeni,  da što prije nestane s lica zemlje onaj koji je uzrokovao štetu. Nek’ ga nema, nek’ ga ne bude. Što je zaslužio, neka dobije. Nikakvo patetično sažaljenje.

S druge strane, razmišljam kako bi bilo bolje da takav čovjek poživi i da, ako je doista kriv, ima vremena raskajati se i pomiriti s Bogom, potom smoći snage i doći pred narod, reći mu ono što mu treba reći. Makar takvo priznanje za posljedicu imalo – odrapiti određeni broj godina u zatvoru. S tim da ovdje vrijedi podsjetiti na ovo: Ima ljudi koji su zaista slobodni u zatvoru, a ima i ljudi koji su zaista zarobljeni na slobodi.

Znam, takva vrsta javnog priznanja, nažalost, događa se ‘jednom u sto godina’. Kod nas do danas – još nikad. Ipak, zašto se to ne bi dogodilo baš u današnjem vremenu? Zar se, na primjer, čovjek ne može jedno jutro probuditi u strahu i znoju lica svoga, u spoznaji da ima Boga i da će uskoro pred Njim odgovarati? Ali, i da mu se taj Bog želi smilovati, oprostiti… Zar je nemoguće da se to dogodi? Pa to se događa mnogim ‘malim’ ljudima, mimo svjetala pozornice. Ljudi shvate da u sebi imaju grdni problem i da više ne mogu ni naprijed ni natrag, ni lijevo ni desno, nego samo – ‘gore’ ili ‘dolje’. Pa izaberu Život, a ne Smrt. Zato, ne zaboravimo, sve dok je čovjek živ postoji mogućnost unutarnje preobrazbe i katarze. Uostalom, sjetimo se onog razbojnika na križu. Nitko ne zna koliko je taj opljačkao banaka i koliko je ljudi zavio u crno. A ipak je shvatio tko je zapravo Onaj u sredini.

  1. ”Čak i da je istina da je bolestan, pa što onda? Smrt je samo izlaz. Novci pokradeni. Potomci će uživati. Zaplijeniti sve nezakonito stečeno. Onda smiješ umrijeti.”

Hej, ‘smrt je samo izlaz’? A što ako je smrt, u tom slučaju, samo početak užasa? Onda i nije baš neki poželjan izlaz. Uostalom, zar se sve u nama ne buni protiv toga da ‘stvari’ prođu tek tako i nekažnjeno? Zar nam nešto iskonsko iznutra ne govori da bi ipak morala postojati neka viša i nebeska pravda?

‘Novci pokradeni’. To je, nažalost, sirova istina. Svi novci, iako i ne mora tako biti, teško da će biti vraćeni natrag. Kao što se i neke druge razrušene stvari više ne mogu vratiti na početak. Mnogo je toga nepovratno izgubljeno. Ali, ima nešto što ti nijedna nepravda ovoga svijeta ne mora učiniti. Nitko ti ne mora ukrasti dušu, zar ne? I ne moraš biti ogorčen. A to s dušom je najvažnije, zar ne?

I nije istina da će ‘potomci uživati’. Kako odrastao čovjek može misliti da će netko uživati – u pokradenom? Zar ne zna da je ono što je oteto – i prokleto? E, kad bi svi lopovi ovog svijeta znali koliko prokletstvo navlače na svoje žene, sinove, kćeri i unuke kada ih obasipaju ukradenim ‘blagodatima’.

Dakle, ne treba misliti kako je blago onome koji se nečasno okoristio. To vam je isto kao da za čovjeka koji u luksuznom ‘Porscheu’ vozi prema provaliji kažete: ”Blago mu se u kojem se autu vozi, a ja se drndam u ‘fiat puntu’.” Ako se vi drndate u starom ‘fiat puntu’, i ne vozite prema provaliji, onda blago se vama, a ne blago se njemu. Tako, što se tiče lopova, kako god mu ime bilo, ako za ovog života ne vrati ‘nezakonito stečeno’, uf, ne piše mu se dobro, ni njemu ni svima onima koji ga podržavaju i za nj lažu.

  1. ”Doša vrag po svoje!”

Eto, nekako ljudi slute da je u ovakvim pričama uključen i sam vrag. Ljudi slute da svo ovo zlo koje nas okružuje nije samo stvar slučajnosti, nego se događa neka viša bitka koja je povezana s nama ljudima. Moj je dojam da je sve više onih koji počinju razmišljati o tome kako zbilja postoji nevidljiva osobnost koja djeluje na ljude, zavodeći ih oko najprimamljivijih stvari. Oko vlasti, bogatstva, moći. Ili oko seksa, droge, alkohola… Ili oko drugih ‘ponuda’ za koje se čovjek hvata poput glamca.

Ako vraga ima, onda svaku podmuklost čini u svrhu držanja pojedinca podalje od svog Protivnika. U svrhu pridobivanja što većeg broja duša na svoju stranu. U znak prkosa i osvete vjekovnom Neprijatelju. S druge strane, taj njegov Neprijatelj želi preokrenuti tijek osobne sudbine, ne samo jednog običnog lopova, nego i svakog čovjeka koji ne shvaća da osim materijalne stvarnosti, postoji i nevidljiva, duhovna stvarnost.

Ako bismo sve to uzeli u obzir, lakše bismo mogli razumjeti sebe i druge. Pa i sam smisao našeg življenja. Mogli bismo stati na ‘bolju stranu’. Pa bolje vidjeti, voljeti, činiti, opraštati…  Onda bi se malo tko naslađivao ljudima poput Ive Sanadera. Onda bismo žalili i nastojali pomoći čovjeku koji je zaribao i kojemu prijeti vječna provalija.

Autor: Dražen Radman