5 izgovora koje koristimo kako bismo opravdali grijeh

Kada se govori o ponavljanju grijeha, ljudi mogu biti nevjerojatno tvrdoglavi. Izmišljamo različite izlike kako bismo opravdali grijeh i izbjegli iskreno pokajanje.

Lako je izreći riječi isprike, drugima ili Bogu, dok u isto vrijeme pronalazimo potencijalne izgovore koji ostavljaju prostor budućim uživanjima u grijehu. Mi smo duhovni ”Hudiniji”; izvrćemo i iskrivljujemo put istinskog pokajanja. Glumci smo koji su specijalizirani za scene pokajanja, čiji pokajnički igrokazi su malo više od uloga koje glumimo kako bismo se izvukli.

Puritanac Richard Sibbes u „The Bruised Reed“ dobro sumarizira naš otpor: „Vrlo je teško dovesti srce tvrdo i sklono izbjegavanju suočavanja do vapaja s osjećajem za milost. Naša srca, poput kriminalaca, nikada ne plaču za milosrđem suda, sve dok im se ne spriječe svi putevi izlaza“.

Za neke od nas vapaj za Božjom milosti je nešto što smo odavno trebali učiniti, no naša izbjegavanja nas drže podalje od istinskog pokajanja. Evo pet općih izgovora koje koristimo kako bismo našli opravdanje grijehu.

1. Trenutno tugovanje

Kada govorimo o pokajanju pogađaju nas emocionalne uzvisine i padovi. Istina, osjećaji su dati od Boga i mogu biti pokazatelji dubokog, trajnog pokajanja. Dok dolazimo ispred križa u priznanju i ondje pronalazimo milost, suze su vrlo česta pojava.

No osjećaji ne govore uvijek istinu. Oni mogu biti još jedan izgovor, način kako tražimo sažaljenje na površini dok namjerno izbjegavamo bolno uklanjanje idola za kojim Bog čezne. Kao što je Jeremija zapisao: „Podmuklije od svega je srce. Jedva popravljivo, tko da ga pronikne“? (Jeremija 17, 9)

Vještina ljudskog srca kreira opasnu mješavinu djelomičnog pokajanja koristeći pritom vanjsko pokajanje kako bi zamaskiralo apatičnost. To je strategija samozavaravanja: ako uvjerimo sebe da se pokajemo, krivnja koju osjećamo gubi svoju snagu.

Nije da se barem djelomično ne kajemo. Naša srca mogu osjećati kajanje. No kada do iskušenja ponovno dođe naša tuga brzo biva zamijenjena plamenom samoudovoljavanja. Jesu li naše suze uzaludan pokušaj da meditiramo nad vlastitim pokajanjem ili prihvaćamo Kristov križ koji uništava grijeh i kao čudom od uzbuđenja? Neka naše suze teku iz Božje beskonačne fontane milosrđa, a ne od potoka brzih emocija i djelomičnog pokajanja.

2. Djelomično izjašnjavanje o krivnji

Ponekad stavljamo naša pravedna djela usporedno s našim grešnim djelima. Napravimo grafikone kojim želimo pokazati kako naša poslušnost daleko nadvladava malene djeliće grijeha u našim životima. Zbrajamo brojeve, vjerujući da idu nama u korist. Ako većinu toga obavimo dobro Bog će sigurno oprostiti onih nekoliko stvari koje smo napravili loše.

Prijevara je dvoznačna.

Prvo, ona precjenjuje ljudsku pravednost, dajući joj temelj našim djelima umjesto u Kristu. U Rimljanima 3, 9-20 Pavao jasno govori o nemogućnosti toga na bilo koji način ispadnemo pravedni po svojim djelima. Drugdje kaže kako naše spasenje nije nešto što i zarađujemo već ono što dobijemo. (Efežanima 2, 8-9)

Drugo, ona potcjenjuje štetnu prirodu grijeha. Opasno je pretpostaviti da srebro tame u našim životima može koegzistirati sa svjetlom (u stvarnosto to je vjerojatno više od srebra).

U Pismu gijeh nikada nije opisivan na neutralan način, kao da ga se može ograditi. Umjesto toga, on je opisan kao kvasac koji polagano raste kroz tijesto (Galaćanima 5, 9; 1. Korinćanima 5, 6-7) Njegov apetit je nezasitan. Kad god omalovažimo njegovu prisutnost rast grijeha je zajamčen.

3. Institucionalni cinizam

Naše doba je doba institucionalne sumnje. Nitko ne želi da mu se kaže kako živjeti. Neovisnost je kralj; autoritet je neprijatelj. Svaki mandat prema svetosti se omalovažava kao još jedan primjer institucionalnog, crkvenog legalizma. Licemjerstvo „svetijeg od tebe“ religijskih autoriteta (koji vrlo često čine one grijehe koje sami osuđuju) postaju isprika da pojedinac na svoj vlastiti grijeh gleda olako, dopuštajući da nedostaci crkve postanu izgovor za vlastite grijehe.

Skraćuje li naš prijezir prema evanđeoskom žargonu ”svetosti” naše posvećenje za rast u Kristolikosti? Je li naše kolutanje očima na samopravedne vjernike ustvari samoopravdavajuća strategija za zadržavanje vlastitih grijeha?

Kao uvijek, Isus pokazuje put. On je verbalno razapeo legaliste onoga vremena (Matej 23) dok je svetost shvaćao. Nije se dao izmanipulirati od strane površnih i osuđujući nastrojenih farizeja onoga vremena dok je isto tako govorio: „Idi i više ne griješi“. (Ivan 8, 11) Spasio je zakon od zlostavljačkih ruku koje su ga koristile dok je u isto vrijeme pozivao svoje učenike neka slijede srž zakona u skladu s voljom Oca. (Matej 5, 17-20)

Mi moramo činiti isto.

4. Skrivanje u krdu.

Ljudsko zajedništvo može biti na poticaj za naš rast, ali ga može i zaustaviti. Poput Adama i Eve nakon što su jeli sa drveta tako i u nama postoji ”mentalitet krda”, tendencija da na nas netko utječe, da nas vodi i da jedni druge oblikujemo na druge destruktivne načine.

Zajedništvo može biti ”otočno” ili potvrditi pristranost, kada branimo sve u svome kampu i sudimo one u drugim kampovima. Sve što je uobičajeno postane udobno, normalizirano, opravdavajuće. Evangelici nisu imuni na ovaj problem. Možemo lako upasti u to kategoriziranje ”nas protiv njih” ili kršćani protiv kulture, zasljepljeni time kako smo mi kristijanizirali točno te sekularne prakse za koje kažemo da smo protiv njih.

Dok beneficiramo od ljepote i života u kršćanskoj zajednici provjerimo isto tako motive, navike i predrasude našeg plemena. Ovo je težak i odvažan posao, ali na kraju status quo evangelicizma nije uvijek Isusov način. Je li zajednica naša štaka, način za pronalaženje isprike za grijeh jer nismo ”jedini koji griješe”? Bojimo li se istaknuti i jesmo li zadovoljni uklapanjem čak i onda kada osjetimo da smo neposlušni?

5. Igra darovitosti

Mentor je jednom rekao da njegovi najveći trenuci iskušenja dolaze na petama uspjeha. Kao daroviti pastor i komunikator, on prepoznaje da nakon velike službe, uz priznanja ljudi koje dopiru do njegovih ušiju, se ponekad osjeća da ima pravo nagraditi se na griješne načine.

Iskrenost mog mentora naputna je za sve nas. Jesmo li potiho uvjereni kako Bog više brine oko darovitosti od osobnosti? Zamišljamo li da naša ”nezamjenjivost” u Božjem kraljevstvu nama dopušta posebne privilegije zbog kojih možemo prebivati u pobuni?

Naši prijatelji i kolege mogu pljeskati našim darovima. Svijet se može diviti našim uspjesima. No Božje oči su usmjerene na naša srca. Što vidi?

Ne smijemo dopustiti da naša postignuća dostignu našu osobnost. Naš životopis ne opravdava našu pobunu. Po Božjoj milosti, neka naša javna poslušnost precizno oslikava naše privatne navike.

Pogledajte prema natrag dok se krećete prema naprijed

Kako da zaustavimo izbjegavajuće manevre? Što možemo učiniti kako bismo zaustavili ciklus traženja izlika koje opravdavaju grijeh i da ga se zaista odreknemo?

Moramo se sami svakodnevno prisjećati Pisma. Moramo prebivati u jednostavnim, smišljenim istinama života, smrti i Kristovog uskrsnuća. Ne smijemo ograničiti evanđelje na nešto što je Isus učinio u prošlosti, već trebamo na njega gledati kao na nešto što Isus isto čini sada u našoj sadašnjosti. Ne radi se samo o Kristu za spasenje već i o Kristu za preobraženje.

U svojoj knjizi ”Središnja Crkva” Tim Keller piše:

„Evanđelje nije samo a,b,c već od a do ž kršćanskog života. Neprecizno je smatrati da je evanđelje ono što spašava nekršćane nakon čega kršćani sazrijevaju pokušavajući teško živjeti prema biblijskim pravilima. Preciznije je reći da smo spašeni po vjeri u evanđelje i nakon toga tako što ćemo sve više i više vjerovati evanđelju kako život ide dalje, da smo promijenjeni u svakom dijelu svojih umova, srca i života“.

Što više upijamo evanđelje to su nam manje potrebni izgovori. U Kristu ne trebamo izmišljati pokajanja za grijeh. Umjesto toga, u naša srca uplovljava Isusova žrtva koja dolazi sa ljubavlju prema Njemu. Dok gledamo na Kalvariju postaje nam nemoguće trivijalizirati naš grijeh. Naša dobra djela su razotkrivena kao nedovoljna. Naš cinizam se topi. Oslobođeni smo od ovisnosti o drugima. Počinjemo percipirati uspjeh ne kao licencu za grijeh već kao milost prema nezaslužnim pobunjenicima.

Naša pobuna je naravno tvrdoglava, ali Kristova ljubav je još tvrdoglavija. Dok se prepuštamo iskapajućem djelovanju Duha, umočeni u istinu evanđelja, naši izgovori će otpadati.

Autor: Will Anderson; Prijevod: Ivan H.; Objavljeno uz dopuštenje The Gospel Coalitiona; Izvor: Thegospelcoalition.org   

Reci što misliš