Kada roditelji ostare ili se suoče s teškim zdravstvenim poteškoćama, obitelj se često nađe pred iznimno teškom odlukom. Posebno je izazovno kada je bolesnom majci ili ocu potrebna cjelodnevna skrb, a ukućani objektivno nemaju fizičke, psihičke ili materijalne mogućnosti pružiti odgovarajuću njegu u vlastitom domu.
U takvim trenucima, uz praktična pitanja, gotovo redovito se javlja i dubok osjećaj krivnje. Mnogi se vjernici pitaju znači li smještaj u dom za starije i nemoćne da su iznevjerili Božju zapovijed o poštovanju roditelja i jednostavno ih napustili.
Upravo s takvom teškom dilemom suočila se jedna vjernica čija je 75-godišnja majka nakon pretrpljenog moždanog udara ostala ovisna o pomoći drugih. Iako majka može samostalno hodati, izgubila je moć govora, teže se snalazi u vremenu i prostoru te joj je potreban stalan nadzor.
Kći je željela majci pružiti najbolju moguću skrb, no njezin se suprug protivio dovođenju bolesne majke u njihov zajednički dom. Razapeta između osjećaja dužnosti i vlastitih ograničenja, kći se obratila svećeniku Viktoru Nikišovu tražeći duhovni savjet i usmjerenje.
Razumna ljubav
Svećenik je naglasio kako za ovakve situacije ne postoji jednoznačan ili univerzalan odgovor koji bi vrijedio za sve obitelji. Istaknuo je da Božja zapovijed o poštovanju roditelja ne zahtijeva od djece da po svaku cijenu ugroze vlastito zdravlje, brak ili stabilnost obitelji pokušavajući sami preuzeti ulogu medicinskog osoblja. Pozivajući se na mudrost Teofana Zatvornika, podsjetio je da ljubav prema bližnjemu mora biti razumna, a ne slijepa ili destruktivna.
Ako kći unaprijed zna da fizički i psihički ne može izdržati cjelodnevni napor oko teškog bolesnika, iscrpljenost bi mogla dovesti do očaja, sukoba u braku i narušavanja obiteljskog mira. U takvim okolnostima, smještaj u specijaliziranu ustanovu koja pruža kvalitetnu i stručnu njegu nije čin odbacivanja, nego human i odgovoran izbor.
Svećenik je posebno naglasio da odlazak u dom ne prekida obiteljske veze. Djeca mogu svakodnevno posjećivati roditelja, donositi mu hranu, moliti pored njegova kreveta i pružati mu toplinu.
Najvažnije je da se odluka ne donosi u žurbi niti pod pritiskom osjećaja krivnje. Za kršćane, ljubav se ne mjeri time živi li roditelj pod istim krovom s djecom, nego količinom stvarne brige, pažnje i prisutnosti koju mu pružaju.
Smještaj u dom, uz redovite posjete i stručnu skrb, može biti blagoslov koji omogućuje i bolesnom roditelju i njegovoj djeci potreban mir.
