Kao što u svakoj umjetnosti postoji glazba koja nadahnjuje, postoji i ona glazba koja na čovjeka djeluje suprotno, ona glazba koja razara, prije svega, duh.

Glazba – dio nas

Glazba je umjetnost koja nas danas okružuje i dio je našeg svakodnevnog života. Ujutro se sluša radio, a navečer odlazi na koncerte glazbenih izvođača, prate se televizijski glazbeni kanali kojih je sve više, uglavnom, glazba je umjetnost na koju nitko nije imun pa tako ni kršćani nisu isključeni iz glazbenog svijeta. Glazba utječe na čovjeka, svjesno ili podsvjesno. Koliko smo puta u razgovoru čuli: „Ova mi je pjesma super, kad je čujem, osjećam se odlično” ili „Ne mogu slušati tu pjesmu, očajna mi je”?

Suočeni smo s dvije stvarnosti: kao što u svakoj umjetnosti postoji glazba koja nadahnjuje, postoji i ona glazba koja na čovjeka djeluje suprotno, ona glazba koja razara, prije svega, duh. Kršćanin stoji pred izborom jer Bog mu je dao razum i slobodnu volju te može birati. I da, glazba je pitanje ukusa.

Diktatura relativizma u glazbi

No to mu je biranje u 21. stoljeću otežano. Naime, u glazbi, kao nigdje drugdje, primjećujem diktaturu relativizma. Zasigurno se, dragi čitatelji, pitate kako djeluje dikatura relativizma u glazbi. Moja iskustva kao deejay-ja (DJ-a) govore mi kako su mladi ljudi sve više neosjetljivi na glazbu koja im se servira preko medija, tu u prvom redu mislim na stihove i poruke u pjesmama. Rock glazba donijela je sex, drugs & rock’n’roll i svi su mislili kako je to najgore što glazba može donijeti, no itekako su se prevarili. Danas su mladi izloženi još većem hedonizmu i agresiji za uši i duh. I u toj agresiji, u tom napadu, malo-pomalo duh slabi, odnosno ne reagira i ne prepoznaje kad je nešto loše.

Lady Gaga ili Rebecca St. James – pitanje je sad?!

Navest ću konkretan primjer. Na sljedećim zabavama na kojima se okupljaju mladi kršćani zasigurno će me netko upitati imam li Lady Gagu i pjesmu „Alejandro”, koja je ovoga ljeta, a i još uvijek jest, hit, dakako, svjetovni. Pjesma ima melodiju, ali riječi, te pogotovo videospot, blasfemični su i nisu primjereni za duh kršćana. Videospot je podigao podosta prašine jer je provokativan i obiluje hedonizmom. Moj je odgovor da nemam tu pjesmu. To su kriteriji, kao što imamo radiopostaje s određenim glazbenim programom, bilo da je riječ o stranoj ili o domaćoj glazbi. Meni je osobno mnogo bliža Rebecca St. James. Ona, dakako, nema toliku popularnost, no zato ima pjesme koje su produkcijski na visokoj razini i u njima stihove kojima slavi Boga i kojima pjeva o ljepoti života. Rebecca bi kod kršćana trebala imati prednost. Pišem, trebala bi…

Hrana za duh

No, nije uvijek tako. Naravno, pritom ne mislim da odbacimo svu svjetovnu glazbu, ne, to bi bilo pogrešno, već da unesemo više duhovnog u glazbu, da se molitvom Bogu otvorimo za poticaje Duha Svetog koji će nam otkrivati što našoj duši smeta, kako bismo imali izgrađeni stav za određene vrijednosti koje se promoviraju u glazbi. Ovako mladi kršćani samo govore „kako nisu čuli” ili „pa to su samo stihovi, nije to ništa ozbiljno”. Ali i Riječ je tijelom postala, zar ne? Riječ itekako može utjecati na čovjeka.

Zapitajte se, čime hranite svoj duh? S druge strane, posljednjih godinu dana, otkrivam stranu kršćansku glazbenu scenu, i tu zaista ima svega. Riječ je o produkcijski kvalitetnoj glazbi, od hip-hopa do metala. Dakle, alternativa postoji.

Skrivene poruke

Za kraj ovog teksta, prisjetit ću se jednog predavanja o glazbi na kojem se govorilo o utjecaju glazbe na podsvijest i spominjale se subliminarne poruke koje se otkrivaju kad se pjesma pusti unatrag (backward/backmasking). Tako smo slušali kako unatrag zvuči Rihannina pjesma „Umbrella”, i ona ima poprilično hedonističke stihove. No, po meni to uopće nije glavni problem u 21. stoljeću. Glavni su problem stihovi koji nemaju skrivene poruke i koji otvoreno propagiraju vrijednosti koje su suprotne kršćanskom svjetonazoru, tu mi padamo i ne reagiramo, a kamoli da promoviramo glazbenike vlastitog svjetonazora. Kršćanin kao da je zapeo na pokretnim vratima ovog svijeta i nikako da izađe van, u svijet, već dopušta da mu sve i svašta ulazi u život. Na kraju, želim ipak biti optimist, jer kod nas u Hrvatskoj vidim promjene i bendove koji imaju kršćanstvo u stihu, a modernu glazbu kao inspiraciju. Takvi bendovi trebaju našu punu podršku, tad neće biti toliko tame u svijetu.

Autor: Petar Mijić – DJ CroStorm; Izvor: Kristofori.hr