Kakva ću osoba postati
Foto: Freepik.com

Dok sam vozio svoju Hondu Accord iz 1997. godine prema Colorado Springsu, s cijelim životom pred sobom, samo sam razmišljao o onome što slijedi. Tko su ljudi koje ću upoznati u ovom novom gradu? Hoću li uživati u ovom novom životu, u usporedbi sa malenim skijaškim gradom kojeg sam oduvijek znao? Što će se sve promijeniti s ovom odlukom da se preselim? Kakva ću osoba postati?

U to vrijeme, to je bilo najveće pitanje koje sam mogao smisliti. Do tada, kada sam imao 19 godina, već sam iskusio ponešto od onoga što nam život može staviti na put.

Popeo sam se na mnoge prekrasne planinske vrhove, koja nisu bila ništa slična onim planinama iz mog rodnog grada, na koje se bilo sve teže penjati kako je život prolazio i koje su sadržavale doline i pukotine i koje su, svojim nepodnošljivim preprekama, predstavljale pravi ispit. Ipak, mlad čovjek može doživjeti samo određene segmente života. Ovo govorim jer sam  svjestan koliko sam mlad i kako sam tek počeo istraživati ledenjak života koji se krije ispod uzburkanih valova.

„Kakva ću osoba postati“? može biti neproduktivno pitanje jer nas ono odmiče (barem odmiče mene) od sadašnjosti i prebacuje nas u budućnost. U budućnosti, postali smo sve ono što smo željeli postati i što smo zamišljali.

S onima smo koje volimo, osvajamo ciljeve, vidimo i činimo sve ono što se treba vidjeti i činiti, putujemo svijetom i jedemo svjetske specijalitete. U našim fantazijama, zadovoljni smo našim samo-stvorenim, optimističnim i imaginarnim verzijama samih sebe.

No, nikada nismo u budućnosti. To je mjesto za koje znamo da postoji, ali koje ne možemo pronaći. To je veliki bijeli kit ili vrč zlata na završetku duge. Vidimo to, razumijemo, osjećamo, ali nikada to ne dohvatimo. Dođe do točke kada pogledamo unatrag i kada shvatimo da smo progonili nešto što ne postoji ili barem ne na način koji smo zamišljali. Sadašnjost je jedino mjesto gdje možemo biti i gdje ćemo biti.

„Kakva ću osoba postati“? predstavlja nam gozbu svega onoga što možemo zamisliti od hrane, pred nas stavlja svaki mogući san, cilj i nadu, koji se nalaze visoko na našim tanjurima, znajući da se možemo vratiti po još. No to pitanje izostavlja istinu o računu i o tome koliko će koštati sve ono što smo ikada željeli. Pitanje nas navodi na to  da zaboravimo koliko uopće možemo pojesti prije nego što počnemo povraćati od muke. Sve za što smo se nadali i što smo željeli koštat će sve u vezi čega smo se nadali i što smo željeli.

Odlučio sam biti vođen Duhom Svetim

Sada shvaćam da je moj život bio oblikovan ovim pitanjem, kao i drugim, sličnim pitanjima. Po prirodi nisam planer, ali sam netko tko razmišlja o onome što će se dogoditi i kada to počne dolaziti, odlučujem kako nastaviti dalje. Prije svojih dvadesetih, imao sam nekih ideja o tome što dolazi sljedeće, ali nisam imao vodstva osim odraslih i prijatelja koji su me dovoljno voljeli da sa mnom provedu vrijeme i da mi pokažu kartu. Tijekom svojih dvadesetih, odlučio sam da će moj cilj biti da budem vođen Duhom Svetim. S vremenom sam čuo Njegov glas i poziv. Ponekad sam se oglušio na ono što sam čuo, a u trećim situacijama sam bio toliko udubljen u buku koja je ugušila Njegov nježan šapat, što je dovelo do toga da svoj put tražim na druge načine i uz pomoć drugih, manje važnih karti.

Negdje oko svoje dvadesete godine, začuh slavljeničku pjesmu koju bijahu povele riječi: „Gdje ti ideš, idem i ja, što ti kažeš, reći ću i ja“ i bijah očaran njome. Za mene postade otkrivenjem razmišljati o svom živom životu kao o cjelovitom zajedništvu i odnosu s Bogom, Ocem, Isusom. Kao kršćanin, otkrih kako je glavni cilj biti poput Isusa i činiti ono što On čini, no to mi se oduvijek činilo pasivnim da ću i ja jednoga dana jednostavno početi izgledati, hodati i zboriti poput Krista. Kao da moja djela bijahu osmozom odvojena od riječi: „Ja sam kršćanin“.

Segment kojeg tada često puta nisam razumio i kojeg sada ne razumijem često jest aspekt djelovanja: „Gdje On ide, ja također idem; što On kaže i ja isto kažem“. Poetična priroda ovih riječi ne zaživi samo kroz misaoni, pasivan proces. Kako bi zvučalo kada bi, umjesto tih riječi, pjesma pjevala: „Gdje Ti ideš, ja razmišljam o tome da idem, što Ti kažeš, ja kontempliram o tome da isto kažem“. Nejasnoća i slabost namjere nadahnulo bi ljude da žive preobraženim životom slično kao što kamen, na dnu izvora nadahnjuje vodu da nastavi teći. Riječi Krista ne znače da trebamo svoje križeve ponijeti u vrijeme kada se nama učini prikladno ili da Ga slijedimo onda kada to odgovara našim životnim planovima. Vrijeme za djelovanje je sada.

Kakva ću osoba postati?

Umjesto preispitivanja samih sebe o tome tko ćemo postati, prikladnije pitanje koje bismo si trebali postavljati (barem je to pitanje koje sam si ga osobno postavljao), glasi: „Kakva ću osoba postati na temelju onoga što činim“? Ovo pitanje postavio je moj prijatelj i pastor Jon Tyson na jednoj konferenciji koja se odvijala protekli mjesec. Pitanje se duboko usjeklo u moj um, poput ivera ispod kože, koji ostade pod kožom, tiho i provocirajuće.

„Kakva ću osoba postati na temelju onoga što činim“? pitanje je koje nas ukorjenjuje u sadašnjost. Ono se ne oslanja toliko na nadu u budućnost i snove, koliko nadahnjuje djelovanje u nama kako bismo ostvarili te snove. Kakva osoba postajem lomi prvo pitanje koje sam si postavio sa 19 godina i stavlja ga ispred mene. To je karta koja pokazuje gdje želim poći i gdje bih uistinu trebao ići kako bih ostao na trenutnoj cesti. Drugi dio pitanja ”na temelju onoga što činim” prisiljava nas na suočavanje sa odlukama koje nas ili privlače bliže završnom cilju ili nas odvode dalje, prema nekim nepoželjnim mjestima sa kojih se nikada ne možemo vratiti.

Moja je čežnja da postanem dobar suprug i jednoga dana ako Gospod dopusti i dobar otac. Želim naporno raditi i želim ostaviti dojam vrijednog suradnika i zaposlenika koji doprinosi svome poslodavcu. Nadam se da ću biti u formi, zdrav, lijepog izgleda i da ću se osjećati ugodno u vlastitoj koži. Na koncu svoga života, ipak, iznad svih stvari, želim da moji bližnji imaju bolje živote zbog mog življenja i kada stanem ispred Gospoda, moja je najveća čežnja čuti riječi: „Dobar posao“ i „Poznajem te“.

U želji za takvim stvarima, bijah ostavljen s pitanjem: „Guraju li me odluke koje donosim sada, u sadašnjosti, danas, u ovome trenutku, bliže prema ovim ciljevima ili me guraju u drugim smjerovima“? Drugi smjerovi mogu biti odlične ceste i postoje čak situacije kada ciljeve treba izmijeniti, smjerove ispraviti, ali s namjerom. U jednu stvar u koju sam siguran jest da je život nepredvidiv, okolnosti će se promijeniti i prilagodba će biti prijeko potrebna. Ipak, želim živjeti na način koji se može oduprijeti takvim okolnostima. Želim ne dopustiti okolnostima da me preplave, poput valova koji ruše i uništavaju čak i najbolje izgrađene dvorce od pijeska. Ovo pitanje kakva osoba postajem na temelju onoga što činim dopušta nam, meni, viziju o izgradnji dvorca od pijeska na mjestu gdje ga valovi neće moći odnijeti.

Imamo samo jedan život i ja ga želim živjeti kako treba.

Autor: Carter Moore; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Relevantmagazine.com