Kada čovjek zađe u osamdesete godine i dobije više slobodnog vremena za razmišljanje, misli lako odlutaju u smjeru koji ne donosi mir. Jedna je 75-godišnja majka tako napravila računicu koju nijedan roditelj ne želi staviti na papir, a dobiveni rezultat duboko ju je potresao.
Njezin se sin prije desetak godina odselio na drugi kraj zemlje. Iako je rastanak bio težak, bila je ponosna jer djecu odgajamo da grade vlastiti put, a ne da zauvijek sjede u obiteljskom dnevnom boravku. No, nakon jednog sasvim običnog telefonskog razgovora o planovima za blagdane, majka je počela računati.
Shvatila je da se viđaju otprilike jednom godišnje. Uz malo sreće sa zdravljem u narednih deset godina, to je svega deset posjeta. Gledajući u svoje dlanove, shvatila je da je cijeli preostali susret stao na prste dvije ruke.
Od toga trenutka telefonski pozivi više nisu bili isti. Nije ga više požurivala kada bi nazvao u gužvi; upijala je svaku riječ i ispitivala o detaljima iz njegova života. Kada ju je sin zabrinuto upitao zašto zvuči drugačije, zatajila je istinu. Nije imala srca reći mu da broji koliko ih još susreta dijeli do kraja života.
Ipak, umjesto predaje, donijela je odluku. Premda godinama izbjegava letenje avionom, gužve i putovanja, odlučila je savladati taj strah. Shvatila je da udaljenost ne mora biti trajno stanje koje se tiho prihvaća.
Kupit će kartu, otputovati k sinu i sjediti u njegovoj kuhinji dok unuci pišu zadaću. Odlučila je dokazati da je njezina početna računica bila pogrešna i umjesto čekanja poziva uzeti vrijeme u svoje ruke.
