Majka je zbog infekcije izgubila noge i vid: Ovo je njezina priča

Jedna majka je izgubila noge i vid nakon što joj je zbog teške infekcije dijagnosticirana opasna sepsa. U ovom članku donosimo njezinu priču. 

Carol Decker podijelila je svoju nevjerojatnu priču o tome kako je odlučila preuzeti kontrolu nad svojim životom i srećom nakon što je preživjela jednu od najsmrtonosnijih bolesti.

Carol je 2008. godine imala život kakvog je sanjala: radila je u medicini, bila je udana za dečka s fakulteta i imali su predivnu jednogodišnju kćerkicu. Povrh svega, čekali su još jedno dijete.

No u 31. tjednu trudnoće Carol je počela osjećati oštru bol u lijevom dijelu tijela. Tada to nije znala, no to je bio početak borbe s jednom od najsmrtonosnijih bolesti u Zapadnom svijetu, piše Parents.

Prvi simptomi

Bol je počela u leđima i omatala se oko tijela. Otišla je na pregled, no nije se činilo kao da je išta ozbiljno, pa je puštena kući. Bol je kod kuće posustala i sve se činilo normalno. No nakon 12 dana, probudila se slaba i u strašnim bolovima. „Otišla sam podići svoju kći iz kolijevke, ali jednostavno nisam mogla. Upravo smo bili sahranili baku, bila sam pri kraju trudnoće i uselili smo se u novu kuću. Mislila sam da sam samo iscrpljena“, prisjetila se Carol.

Kada si je izmjerila temperaturu, ona je bila 39.5 Celzijevih stupnjeva. Mislila je da se radi o gripi i popila je lijekove. Nije bilo drugih simptoma – samo umor, slabost i groznica.

Nakon 24 sata, temperatura je još narasla. S temperaturom od 40 stupnjeva, nisu pomogle ni hladne kupke i počela se grčiti. Hitno su ju odvezli u bolnicu.

Identificiranje problema

Dok su došli u bolnicu, Carol je bila u velikim bolovima. Kada je liječnik ušao, prvo je primijetio osip na njezinom licu. Tada su znali da to nije puka gripa. Idući je šok bio kada su otkrili da je pao krvni tlak i njoj i nerođenoj bebi. „U nekoliko je minuta skupina liječnika ušla u sobu i rekli su da moram poroditi bebu. Odveli su me na hitan carski rez“, prisjetila se. Zadnje se sjeća da je poljubila muža.

Liječnici tada još nisu znali što se događa. Radilo se o sepsi koja je trajala puna dva tjedna, otkako su se javili bolovi. „Sepsa je tjelesna reakcija na infekciju. Može početi u plućima ili mokraćnom sustavu, a može se raditi o jednostavnoj upali slijepog crijeva. No imunološki sustav tijela pretjerano reagira i dovede do raznih problema i oštećenja organa i tkiva“, objasnio je mikrobiolog dr. Mark Miller. „Problem je sa sepsom taj da mnogi ljudi nisu čuli za nju“, dodao je. Pa ipak, sepsa je jedna od najsmrtonosnijih oboljenja – samo u SAD-u, sepsa ubije više ljudi nego rak prostate, dojke i AIDS zajedno.

Čak ni Carol, koja je radila u bolnici, nije prepoznala o čemu se radi. To možda i ne čudi, jer sepsa se najčešće javlja kod starijih od 65 godina i kod male djece. Liječnici su naknadno saznali da se radilo o bakterijskoj infekciji, no ne zna se gdje ju je pokupila, zašto je imala simptome gripe i što je dovelo do sepse.

VIDI OVO: Djevojčica (4) oboljela od sepse prilikom isprobavanja obuće: Mama upozorava roditelje na opasnost!

Borba sa smrtonosnom bolesti

Liječnici su porodili njezinu djevojčicu Safiyu, koja je imala samo 2 kile. Nakon toga su se posvetili spašavanju života majke. 

„Stavili su me u komu da se tijelo brže oporavi. Natekla sam na 100 kilograma zato što su me pumpali tekućinom, a temperatura je dosegla 41 stupanj Celzijev. Ne sjećam se ičega tijekom tog razdoblja.

Liječnici nisu bili optimistični. Rekli su obitelji da se oproste od Carol. Koma je bila nužna da proces oporavka, no nisu znali hoće li se ona uspjeti oporaviti iz nje. No Carol se probudila nakon 7 dana. Donijeli su joj njezinu bebu, ali nešto nije bilo u redu.

Primijetili su da Carol gleda ‘kroz’ ljude. Bila je pod tolikim lijekovima da nije ni primijetila da joj je vid pogoršan. No ispostavilo se da je zapravo trajno oslijepila. Oslijepila je zbog sepse, ali i zbog jakih lijekova koji su ju održavali na životu.

Bilo je dobro što se probudila, no tijelo joj je bilo iscrpljeno. Nedostajalo joj je hranjivih tvari i kisika. Zbog toga joj je koža postala plava, bubrezi su odumrli, a ruke i noge izgubili cirkulaciju. 

Izgubila je osjet u dlanovima i stopalima, u njima nije bilo krvi i počeli su odumirati. I dalje je imala temperaturu – tijelo se i dalje borilo protiv infekcije. 

Liječnici su odlučili amputirati njezine noge. Tjedan kasnije, amputirali su njezinu lijevu ruku i prst desne ruke.

Život više nije bio isti.

Duga staza do oporavka

Decker nije bila svjesna ozbiljnosti svoje situacije dok se nije vratila kući u rujnu, gotovo 100 dana nakon što joj je kćer rođena. 

„Mama mi je rezala nokte, a ja sam se okrenula i rekla joj da je propustila jedan prst. Ona je rekla da nije“, prisjetila se Decker, „Tada sam shvatila da moje tijelo nije isto, a najgore je bilo što nisam mogla uočiti razlike.“ 

Ujedno je izgubila osjećaj neovisnosti. 

„Bila sam kao dijete“, rekla je, „Jedva sam se mogla sama kretati te me se moralo uzimati i stavljati u kolica. Nisam se čak ni znala hraniti.“ 

Najteži dio oporavka bio je gubitak vida. 

„Čudno je, no kada ne možete vidjeti kroz što je vaše tijelo prošlo i kako se promijenilo, teško je razumjeti koliko je situacija ozbiljna“, dodala je. 

Nakon nekoliko tjedana tuge i jakih emocija, Decker je znala da će njezin život krenuti jednim od dva puta: Mogla se je predati i živjeti u jadu ili je mogla ostati pozitivna, naporno raditi i iskoristiti svoju novu stvarnost na najbolji mogući način. 

Decker je odabrala pozitivnost. Svu je svoju energiju usmjerila na oporavak te se čak preselila u bolnicu dva tjedna kasnije. Tamo je dobila proteze za noge te je polako ponovno počela učiti hodati. 

Novo poglavlje

Decker je morala naučiti kako navigirati svijetom – bilo to hodanje, šminkanje ili češljanje svoje kćeri. No njezin je pozitivan stav inspirirao tisuće ljudi te je čak napisala knjigu o svom iskustvu pod nazivom Unshattrered (hrv. Čvrsta). 

„Godinu i pol nakon amputacija zamoljena sam da javno govorim u grupi majki i kćeri o pobjedi nad teškoćama. Nikada nisam govorila pred tako mnogo ljudi, no suprug me je ohrabrivao. Bila sam iznenađena koliko je ljudi moja priča dirnula“, rekla je. 

Danas ona ima mjesečne motivacijske govore na fakultetima, u crkvama i bolnicama. Iako se morala oprostiti od svoje medicinske karijere, Carol smatra da je našla novu svrhu. 

Rekla je: „Jednom kada sam naučila da ljudi zaista mare za to što sam imala za reći i kada sam naučila da moja priča može pozitivno utjecati na druge, znala sam da sam pronašla svoj poziv.“ 

Dok govori pred publikom ona ima jednu jednostavnu poruku: „Idemo, uživajte u trenutku i zabavite se.“ 

Decker je odabrala živjeti s tim motom te se nada da će biti primjer – ne samo osobama koje su prošle amputaciju, nego i mnogim drugim ljudima. 

Zaključila je: „Želim da ljudi znaju da svatko ima izbor. Odabrala sam biti sretna, a i vi to možete. U konačnici, to je vaš život i vi odlučujete kakav će on biti. Zaista jest tako jednostavno.“ 

NAJNOVIJE!