Malene životinje šire ubojiti virus, zaraženi umiru unutar tjedan dana

Malene životinje šire ubojiti virus, opasniji od ebole
Foto: Flickr

Životinjice su nositelji smrtonosnog marburg virusa.

Po danu neke od najopasnijih životinja skrivaju se u crnim dubinama špilja i jama. Kada padne mrak sitni (i slatki) šišmiši izlijeću van, i to na tisuće.

U zraku se čuje lepet njihovih krila i glasanje prije no što se rasprše predaleko. Životinjice su nositelji smrtonosnog marburg virusa, klice bolesti koja je jeziva i tajanstvena kao i njena prva rođakinja – ebola.

Obje imaju iste simptome te ih je jako teško razlikovati. Čak devet od deset zaraženih Marburgom umire unutar tjedan dana. Što se tijelu događa u međuvremenu, i zašto, malo je jasno.

Nejasno je također gdje šišmiši idu svake noći, kako pokupe bolest, kako ju šire te zašto na njih ne utječe, piše Express.hr.

Nekolicina američkih znanstvenika odlučila je istražiti situaciju na terenu u nadi da će im to pomoći pronaći lijekove (i načine širenja) marburga, ali i ebole – obje hemoragijske groznice.

Njihov je zadatak doslovno zalijepiti (veterinarskim ljepilom) sićušne GPS lokatore na 20 šišmiša kako bi slijedili njihovo kretanje.

– Želimo znati gdje idu svake večeri. Gdje se hrane, gdje se zadržavaju – kaže 52-godišnji Jonathan Towner koji je na čelu ekipe koja se specijalizira za istraživanje kako se šire smrtonosni virusi.

Američki ured za javno zdravstvo toliko je zabrinut radi marburga kao globalne prijetnje da za istraživanje traži novac od Pentagona kako bi ekipa otišla u Ugandu obilježavati šišmiše.

U Ugandi, upravo je radi toga, većina špilja nekada popularnih kod turista – zatvoreno. Marburg je kao bolest prvi puta identificiran 1967. godine kada su inficirani majmuni poslani iz Ugande u laboratorije u Marburg, Frankfurt i Beograd.

Sedmero laboranata je umrlo unutar sedam dana. Od tada su zabilježene smrti stotina ljudi, a pitanje je i koliko ih je zaista s obzirom na uvjete u Africi i teško razlikovanje od ebole. Cijela sela i obitelji su desetkovane.

Za znanstvenike je uspjeh postići da lokator ostane na šišmišu i da ga on slučajno ne skine, ne sažvače i da, naravno, dobiju neke iskoristive rezultate.

– Ovo može biti totalni fijasko – kaže Tauner koji s kolegom Brianom Ammanom ulazi u špilje gdje obitava do 50.000 šišmiša. Prije no što ih vidite, kaže Tauner, osjetite miris amonijaka i pod nogama osjetite njihov izmet (guano). Šišmiši su kao rezervoari za virus, ne škode šišmišu, ali se virus nalazi u njihovom urinu, izmetu i slini.

Usporedbe radi, nakon 40 godina i preko 12 epidemija ebole u centralnoj Africi i dalje se ne zna koja je životinja nositelj virusa, a još manje kako se čovjek zarazi.

Reci što misliš