Mir i blagostanje ljudi diljem svijeta grozničavo traže, bez obzira na kulturu ili podrijetlo. Prema Isusovim riječima, svaki pokušaj da se do pravog mira dođe izvan njega osuđen je na propast.
Svojim najbližim učenicima, na posljednjoj večeri uoči raspeća, Isus obećava upravo takav, drugačiji mir: “To sam vam govorio da u meni mir imate. U svijetu imat ćete muku, ali hrabri budite: ja sam svladao svijet!” (usp. Iv 16,33, KS).
Da bismo razumjeli ove riječi, moramo prihvatiti dvije temeljne istine. Prvo, svaka patnja i smrt u ovome svijetu posljedica su grijeha koji je u svijet unesen još na početku (usp. Post 3). Drugo, nitko od ljudi, uključujući i vjernike, nije pošteđen sudjelovanja u tom grijehu, pa prema tome nitko ne može izbjeći patnju i smrt u ovome životu – osim samoga Isusa, koji je, rođen od djevice i bez grijeha, jedini nije zaslužio prokletstvo koje je grijeh donio.
Osjećaj utemeljen na nesporazumu
Unatoč tome što Pismo jasno i dosljedno uči da su patnja i smrt neizbježne, vjernici su često u iskušenju vjerovati suprotno – da će ih vjerna poslušnost Bogu osloboditi teškoća. Kad takvo očekivanje izostane, a patnja neizbježno dođe, mnogi se razočaraju, pa čak i razljute na Boga, a njihova vjera ponekad treba godine da se oporavi. Taj je osjećaj, međutim, utemeljen na nesporazumu, a ne na onome što je Bog doista obećao.
Dovoljno je prisjetiti se mnoštva svjedoka kroz povijest spasenja: Noa, kralj David i prorok Danijel prolazili su kroz brojne nedaće; Mojsije, Job i oni koji su preživjeli pad Jeruzalema trpjeli su patnju veću od mnogih nas danas; Abraham, Sara i Izak suočavali su se s kušnjama; Abel, prorok Jeremija, Stjepan i apostoli trpjeli su progonstvo, mnogi do same smrti; Lazar i brojni siromašni u Jeruzalemu i Makedoniji nikada nisu izašli iz siromaštva; Asaf, prorok Ilija i apostol Pavao proživjeli su razdoblja teške tjelesne, duhovne i emocionalne iscrpljenosti. Nijedan od njih nije “promašio” Božja obećanja – Bog im nije bio nevjeran, premda nijedan nije bio pošteđen patnje.
Mir je dar Njegovom narodu
Mir o kojem Isus govori namijenjen je upravo njegovu narodu, onima koji su pomireni s Bogom – dok oni koji se još nisu obratili i povjerovali ostaju u Božjim očima njegovi neprijatelji, za koje nema mira (usp. Iz 57,21).
Bog obećava da vjernici mogu imati mir već sada, jer je Isus već nadvladao svijet. Taj mir, kako je rekao iste večeri, nije onaj koji svijet daje: “Mir vam ostavljam, mir svoj dajem vam; ne dajem vam ga kao što svijet daje” (usp. Iv 14,27, KS).
Taj Kristov mir ima dva lica. Prvo je mir koji dolazi iz povjerenja u Boga koji je s nama prisutan usred okolnosti – vjera koja tjera strah i tjeskobu, za razliku od lažnog, svjetovnog mira koji ovisi o povoljnim okolnostima i lako nestaje. Drugo je mir koji proizlazi iz nade u nebo i vječni život s njim.
Isus to obećava: “Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova… Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni” (usp. Iv 14,1-6, KS).
Poznavati ovaj Isusov mir ne znači biti pošteđen patnje i nevolje. Mir je, naprotiv, unutarnji počinak i zadovoljstvo koje proizlazi iz povjerenja u dobrog i vjernog Boga koji je s nama, bez obzira na okolnosti u kojima se nalazimo. To je smirenost duše utemeljena na nadi u ono što dolazi, a ne beskrajno traženje nedostižnog mira i blagostanja kojim se zanosi ovaj svijet.
