Za neke je propuštanje crkve sasvim u redu. Drugi misle da je dovoljno ići u crkvu samo na velike blagdane.
Mi smo kultura udobnosti, personalizacije, individualizma. Imamo milijun načina kako prilagoditi naš život svim našim preferencijama. Kada nam postane teško, želimo odstupiti od odgovornosti, preusmjeriti naše živote s onoga što nam uzrokuje nelagodu. To se može proširiti čak i na nešto što je dobro i važno kao naša predanost lokalnoj crkvi.
Svaki vjernik je značajan za crkvu
Svi mi koji se okupljamo u lokalnim crkvama vidimo ljude koji su nepostojani u predanosti. Većina od nas je morala uputiti poziv nekome, poticati ga natrag na sudjelovanje, natrag na bogoslužja. Kada to činimo, često se pozivamo na naš tekst u Hebrejima 10,24-25 i time upozoravamo na opasnost „propuštanja svojega sastanka, kako je nekima običaj…“ Inzistiramo na tome da će se oni koji zanemaruju svoju prisutnost u lokalnoj crkvi susresti s duhovnim iskušenjima, duhovnim padom, pa čak i duhovnom smrću. I premda je sve to istinito, to nije naglasak tog odlomka. Zapravo, koristeći ovaj stih ne prikazujemo božansku važnost koja se nalazi u pozadini teksta, već vlastiti duboko ukorijenjeni individualizam.
PROČITAJE: Trebamo li ići u crkvu? Što Biblija kaže o tome?
Evo što govori Hebrejima 10,24-25: „I pazimo jedni na druge da se potičemo na ljubav i dobra djela, da ne propuštamo svojega sastanka, kako je nekima običaj, nego se hrabrimo, i toliko više koliko vidite da se bliži Dan.“ Ovaj odlomak doista upozorava na ozbiljne posljedice propuštanja crkve, ali fokus nije na ono što bismo mogli očekivati kroz naše zapadnjačke, individualizirane oči. Ovaj odlomak nas ne upozorava da kad preskočimo crkvu, stavljamo sebe u opasnost. Umjesto toga, upozorava nas da kad preskočimo crkvu, stavljamo druge ljude na rizik. Prvi grijeh propuštanja crkve jest grijeh neuspjeha da ljubimo druge.
Važnost zajedništva
Okupljanje Božjeg naroda ne odnosi se prvo na blagoslov nas samih, nego na to da mi budemo blagoslov drugima. Ne radi se prvo o dobivanju, nego o davanju. Dok se pripremamo za slavljenje nedjeljom ujutro, naša prva preokupacija treba biti kako da „jedni druge potičemo na ljubav i dobra djela.“ Trebamo pristupati nedjelji sa svrhom, željni činiti drugima dobro, biti im na blagoslov. U vremenima kada osjetimo da se naša revnost smanjuje, kada osjetimo iskušenje da preskočimo nedjelju ili da se potpuno povučemo, trebamo razmotriti našu od Boga nam danu odgovornost da ohrabrujemo jedni druge „toliko više koliko vidimo da se bliži Dan.“ Ovaj tekst nije o nama, već o njima. Ovaj tekst nije za kršćanske pojedince, nego kršćanske zajednice.
PROČITAJTE: Možemo li ljubiti Isusa, a ne ići u crkvu?
I naravno, naša predanost lokalnoj crkvi daleko je više od predanosti nedjeljnim jutarnjim bogoslužjima. To je predanost drugim ljudima tijekom cijelog života. To je predanost da slavimo s njima jednom ili dva puta tjedno, a zatim da se družimo s njima, služimo im i molimo za njih cijeli tjedan. To znači čvrsto se povezati u savezu u kojemu obećavamo da ćemo im činiti dobro, učiniti ih posebnim objektom naše pozornosti i ohrabrenja. To znači obećati da ćemo prepoznati i upotrijebiti naše duhovne darove za njihovu korist i time im služiti, ojačati ih i blagosloviti.
Svaki kršćanin ima mjesto unutar lokalne crkve. Svaki kršćanin je potreban unutar lokalne crkve. Svaki kršćanin ima odgovornosti unutar lokalne crkve. Svaki kršćanin se treba posvetiti članovima lokalne crkve i ljubiti ih, ohrabrivati ih i potaknuti ih na revnost do dana Kristova povratka.
Autor: Tim Challies; Izvor: Challies.com
