Nakon suprugove smrti pronašla je poklon koji joj nikad nije dao

Nakon suprugove smrti i nekoliko godina nakon razvoda braka pronašla je poklon koji joj suprug nikada nije dao. Bilo je to pismo koje je slučajna pronašla na polici.

Polica je i dalje visjela u ormaru bez vrata u blagovaonici. Bio je to jedan od projekata uređenja doma koji je odradio moj bivši suprug, dok smo još bili u braku. Ugradio je ormar koji je služio kao stanica za hobi našoj djeci, te radni stol za mene. Sad je u njemu stajao printer, prenose 24sata.

Polica je uvijek bila prekrivena hrpom priručnika s uputama, starim školskim udžbenicima i knjigama koje su bile na popisu lektire moje djece, za koje sam sama razmišljala da ću ih pročitati još jednom. Polica je bila uredna, ali gledajući u nju nisam se sjećala kad sam zadnji put bilo što s nje koristila ili premjestila.

Pomakla sam nekoliko knjiga, prelistavala neke duže nego što sam mislila i vratila ih na stol. Kad sam uzela sljedeću knjigu, iz nje je ispala omotnica boje lavande. Sljedeće što će se dogoditi bilo je kao šamar.

Podigla sam omotnicu. Nije bilo imena ni adrese. Nema marke. Lagano je zatvorena, pa sam ju lako otvorila. Što ako nije bila za mene? Moja kuća, moja polica, moja omotnica, zar ne? Mnogi scenariji su mi pali na pamet, a ni jedan nije točan.

Na vanjskoj strani kartice koja je bila unutra nalazila se mala, neidentificirana crtana životinja. Bila je slatka. Iznad nje je bio natpis ‘Oprosti’. A unutra rukopis mog supruga koji je nedavno preminuo. Nisam morala pogledati potpis, odmah sam znala da je on to pisao. Poznajem taj rukopis od svoje devetnaeste godine.

‘Oprosti mi’.

Moj bivši umro je dvije godine nakon što smo se razveli. Opraštala bih mu mnoge stvari, zbog sebe i zbog naše djece. Zbog njih smo održavali zdravu distancu i neobičnu bliskost. Moje deduktivno obrazloženje reklo mi je da je ovo pismo napisano kad smo on i ja još bili uronjeni u šaradu spašavanja braka i nadali se da ćemo opstati zajedno.

VIDI OVO: Ovo je razlog zašto Bog uistinu mrzi razvod

‘Trudit ću se više’.

Više od čega? Oko čega? Zbog čega? Je li ovo napisano prije ili nakon našeg pokušaja da spasimo brak? Voljela bih da mogu vjerovati da je, napisavši ovo, u tom trenutku planirao ‘pokušati više’. U srcu sam pohvalila te pokušaje. U glavi sam znala da se nepotpuni projekti, bilo obnova kupaonice ili braka, rijetko ostvaruju ako je odluka samo – pokušati.

‘Želim priliku da ti nadoknadim sve’.

Ne znajući datum ili poticaj nakon kojega je napisao ovo pismo, nisam imala pojma je li to zahtjev za prvu ili posljednju priliku.

‘Žao mi je’.

Njegova se isprika nastavila na dvije stranice kartice. To nije bilo priznanje – to je bila molba. Pisao je o našoj dugoj povijesti, budućnosti i želji da naša obitelj preživi.

Naša je obitelj preživjela, premda ne onako kako je itko od nas zamišljao ili želio. Naša su djeca odrasla i napredovala, unatoč gubitku. S obzirom na okolnosti, sigurna sam da je to ono što bi on želio.

Morala sam se zapitati što se dogodilo nakon što je moj bivši suprug napisao to pismo, kad ga je ubacio između knjiga. Je li čekao posebnu priliku da mi ga da?

Možda je to bila čestitka za moj rođendan? Godinu dana prije nego što se odselio, kad smo ‘radili’ na našem braku, poklonio mi je svijeću za rođendan, jer sam voljela svijeće. To je bila velika stvar za nas oboje. Doduše, njegovi su pokloni tijekom gotovo dvadeset naših godina bili stvari koje je on želio da imam, poklanjao ih je zbog načina na koji se želio osjećati kad mi ih uručuje.

Priznao je da nikad nije razmišljao želim li nešto. Dakle, ovakva vrsta darivanja bila mu je nova. Bilo mi je novo primiti nešto takvo, toliko drugačije od ostalih poklona. Rekao mi je kako je isprobavao miris svijeća dok nije pronašao miris koji je govorio Amy. Ta svijeća nije imala nikakve veze s njim.

Možda je godinu dana nakon svijeće planirao dati mi čestitku, jer je mislio da želim pismenu ispriku? Ali, nikad nisam željela ispriku. Tad sam htjela muža. Možda je to shvatio, predomislio se i sakrio karticu. Ili je možda bilo teško razbiti njegovu staru naviku darivanja, a pisanje kartice, a zatim skrivanje, uopće nije imalo nikakve veze sa mnom? Činilo bi se prilično drskim i neopreznim pomisliti da nikada neću pronaći skrivenu karticu, ili da je netko od djece neće pronaći.

Istina, nisam bila neka uzorna domaćica. Prošlo je vjerojatno gotovo desetljeće otkako ga je tamo smjestio. Ali, da mu ovo promakne i ne makne je kad je mogao?

VIDI OVO: Molitva za spas braka od razvoda

Što da sam karticu pronašla dok je još bio živ?

Tijekom dvije godine nakon što smo se razveli, prije nego što je umro, svake srijede navečer pokupio bi djecu i vodio ih na večeru. Uzimao ih je i svaki drugi vikend. Razgovarali smo, šalili se, ponekad se posvađali. Da se sjećao kartice, ne sumnjam da bi je potražio i uzeo. I dopustila bih mu, vjerojatno bez previše njuškanja.

Što da sam karticu pronašla dok je još bio živ? Tjedan ili mjesec nakon što je otišao iz našeg doma? Nakon što se ponovno oženio? Bi li se tada ispričao zbog te isprike? Bi li mi tada rekao da sve povlači?

Držala sam karticu oprezno, kao da će mi tinta poteći na prste i umrljati sadašnji život, ostavljajući neizbrisiv podsjetnik na revidirane snove. Bila sam sama već oko osam godina. Ova je kartica bila dio moje prošlosti. Samo što zapravo i nije.

Ovo pismo nije uspomena. Nisam bila sigurna da mi uopće pripada. Bila je to pogreška, propuštena prilika ili poruka izvana.

Razderala sam ga na sitne komadiće, premda ne sa zlobom, niti sa žestinom. Bacila sam konfete od lavande u kantu za smeće, i odložila knjige natrag na policu. I oprostila sebi što sam učinila oboje.

Iskrene isprike nisu bile jača strana mog bivšeg supruga, ali činjenica da je uopće napisao takvo pismo, omogućila mi je da nakon mnogo godina povjerujem da nisam potpuno pogrešno procijenila muškarca za kojeg sam se davno udala.

I to je bio najbolji poklon koji mi nikad nije dao, piše novelistica Amy Sue Nathan za portal Your Tango.

IZVOR:24sata.hr