ne smijemo činiti djela tako da slavu dobijemo mi sami
Foto: Pixabay

’’Ne sabirite sebi blago na zemlji, gdje moljac i hrđa nagrizaju i gdje kradljivci provaljuju i kradu; nego sabirite sebi blago u nebu, gdje ni moljac ni hrđa ne nagrizaju i gdje kradljivci ne provaljuju ni ne kradu: jer gdje vam je blago, ondje će biti i srce vaše.’’ Matej 6,19-21

Nedavno sam sa jednom sestrom u Kristu bio u prilici razgovarati o rođendanima. Oboje smo se složili kako, od kad smo se obratili, naši rođendani za nas više nemaju gotovo nikakav značaj. Ne volimo da se spominju, niti u njima vidimo išta značajno što je vrijedno proslave. Sve nam to djeluje egocentrično, što mi kršćani ne bismo smjeli biti. Na kraju razgovora, ova sestra je rekla: ’Sve mi je isprazno i bezvrijedno od kad znam Isusa’.

Te riječi sam veoma dobro razumio, jer sam i sam o tome već dugo vremena razmišljao.

Od spoznaje Isusa, život mi se bespovratno promijenio. Puno stvari koje su me nekada ispunjavale i donosile mi radost, sada su postale ili sablazan, ili u najmanju ruku, jednostavno dosadne i djeluju kao isprazno gubljenje vremena.

Nekada sam uživao u tome da grupu prijatelja impresioniram svirajući na gitari i pjevajući hitove poznatih rock grupa, dok bi mi sada to isto bilo nezamislivo, i u smislu sviranja pjesama koje promoviraju pogrešne vrijednosti, i u smislu toga da sam u centru pažnje te da me drugi hvale. Nekada sam uživao gledati filmove, dok danas pronalazim sve manje filmova iz Hollywooda u kojima mogu u potpunosti uživati, jer je sve manje onih u kojima nema bogohuljenja (bilo to riječima, bilo djelom), ili oskudno odjevenih glumaca, ili ’vrućih’ scena, ili besmislenog nasilja, ili droge, ili svega ovog zajedno, pa i  još mnogo toga što Hollywood gura ne bi li prodao što više ulaznica.

Da se razumijemo, nisam protiv toga da se netko na kraju napornog dana opusti uz nogometnu utakmicu, ili TV emisiju, ili film. Zapravo, sve ove stvari mogu biti način da se povežemo sa neobraćenima i dobijemo priliku govoriti im o Kristu, kako riječima, tako i svojim ponašanjem. No, moramo biti mudri u tome kako se prema ovim stvarima postavljamo.

Ono o čemu govorim je to da obraćenima ove stvari jednostavno ne mogu donijeti onaj nivo zadovoljstva i ispunjenja koji donose neobraćenima. Za nas čak ni proslava Božića nije više ista. Nekada se ona svodila na iščekivanje poklona, i bila je dobra prilika za prejedanje. Dakle, bila je vid zabave. Za obraćene, Božić postaje nešto posve drugo. Kada znamo da ima puno onih koji Kristovo evanđelje nisu čuli, puno onih koji zbog vjere u Isusa stradavaju, puno onih koji u krevet idu gladni, žedni i bolesni, postaviti zabavne aktivnosti na pijedestal životnog cilja i svrhe iz ovog ugla djeluje posve sebično.

Isto se desi i sa odnosom prema našim osobnim uspjesima. Kao neobraćen, uvijek sam uživao dobiti pohvalu da sam u nečemu dobar. Sada, kada shvaćam koliko sam malen i ništavan spram vječnoga i svetoga Boga koji me je spasio od mojih grijeha, moji ’uspjesi’, u najmanju ruku, djeluju smiješno.

Što se dogodilo, pa je nastupila ovakva promjena? Biblija kaže da je krajnji cilj svega što vjernik čini donijeti Bogu slavu (1. Petrova 4,11). Nasuprot tome, ono što grešno čovječje srce želi je da je ono samo centar svega, i da sva zadovoljstva i priznanja idu njemu samom. Kada Sveti Duh po našem obraćenju počne u nama djelovati, on nam donosi uvjerenje da neke stvari u našim životima jednostavno nisu Bogu na slavu. Kako je naše obraćeno srce sada usmjereno samo na taj cilj, mi shvaćamo da neke stvari, iako možda same po sebi nisu grijeh, jednostavno Bogu ne donose slavu, te nam isprazno djeluje prakticirati ih ili u njima sudjelovati. To je djelo Svetog Duha u nama.

No, daleko od toga da osuđujem one kršćane koji i dalje na neki način uživaju u tome da slave svoje rođendane. Također, ne osuđujem one koji uživaju u aktivnostima, poput onih koje sam spomenuo, koje sada osobno smatram ispraznim, dok ih Biblija kao grijeh izravno ne osuđuje. Biblija nas poziva da jedni prema drugima budemo tolerantni jer služenje Bogu može imati različite forme (Rimljanima 14), dokle god imamo uvjerenje Svetog Duha u svojoj savjesti da je ono što činimo ispravno i dokle god se to, naravno, poklapa sa biblijskim naukom.

Ono što želim reći je da Sveti Duh u naš život neminovno donosi takvu promjenu da su radosti života obraćene osobe potpuno drugačije od radosti neobraćenih. Ta promjena životnog fokusa je najočigledniji vanjski pokazatelj rada Božjeg Duha u životu vjernika. Ako moj omiljeni nogometni tim pobijedi, to će me svakako pomalo obradovati, ali ni izbliza onoliko koliko vijest da je još jedna izgubljena duša primila Isusa, ili da je Bog odgovorio na neku molitvu, ili da je netko primio iscjeljenje, ili da se desilo neko drugo čudo, ili da je osnovana nova crkva u gradu u kojem crkve dotad nije bilo, ili bilo koja druga vijest o tome kako se gradi Božje Kraljevstvo. Zapravo, sve što u životu želim i što me ispunjava vezano je za izgradnju Božjeg Kraljevstva. Zašto? Zato što ostaje u vječnosti! Ja mogu biti najbolji gitarist na svijetu, i uživati u tome da kao takav dobivam priznanja, no jednoga dana moje tijelo će ostarjeti, moje ruke više neće moći izvoditi virtuozne muzičke dionice, a na kraju ću umrijeti, i sva moja vještina neće biti ničemu vrijedna. Koja je onda bila svrha toga? Daleko vrjednije je kada dozvolim Bogu da koristi moje talente, koje mi je On sam i dao, te u crkvi sviram jednostavne pjesme koje Bogu donose slavu. Jedino djela učinjena Bogu na slavu imati će vrijednost u vječnosti, i pjesme koje pjevam neće biti mjerene po virtuoznosti mog izvođenja, već po iskrenosti i namjeri srca dok to radim.

Kao kršćani, svoj život trebamo živjeti usmjereni na realnost vječnosti koju ćemo nakon uskrsnuća provesti s Bogom. Moramo skupljati neraspadljiva blaga. Naš novac i materijalna bogatstva nisu naši, već nam ih je Bog dao na upravljanje. Naša radost ne smije biti kupnja što više materijalnih dobara koja će propasti, već što više davanja od svega što imamo da se Božje Kraljevstvo gradi. Ne smijemo činiti djela tako da slavu dobijemo mi sami, već naša djela uvijek moraju dati slavu Bogu. Također, moramo biti svjesni toga da je vrijeme koje imamo na ovom svijetu ograničeno i da ono također spada u resurse koje nam je Bog dao, i kojima moramo mudro upravljati.

Potiče li vas Duh Sveti da nešto u svom životu promijenite? Ima li nečeg u čemu sudjelujete ili što prakticirate, a da u srcu znate da Bogu nije na slavu? Ako takvo što postoji, odmah ga se oslobodite. Kad to učinite, rasti ćete u Gospodinu, bit ćete mu bliži, i vaš će život služiti svrsi koju mu je Stvoritelj i namijenio, te ćete pri njegovom povratku čuti riječi: ’’Dobro si učinio, slugo dobri i vjerni!’’ (Matej 25,23).

Autor: Aleksandar Jovanović