Nespremna i zatečena, djevojka koja se do jučer smijala, primila je vijest da ima leukemiju

Nespremna i zatečena, djevojka koja se do jučer smijala, primila je vijest da ima leukemiju
Foto: Pixabay

S tek primljenom gorkom viješću, nespremna i zatečena, sjela je na svoj krevet bolničke sobe, onako, sasvim sama… I gledala kroz prozor… Tamo, u daljinu… prema horizontu. Djevojka koja se do jučer smijala… Koja je, poput svojih vršnjaka, imala mnoge želje i snove.

Niz njeno lice, lijepo i jedro, tople suze tekle su jednostavno i polako. Ali nisu mogle stati…

“Leukemija…”, rekoše joj kao ‘dobar dan…

Onako, u prolazu, s nogu, kao što kaže čovjek koji ti dobaci da bi sutradan moglo biti oblačno ili da bi mogla pasti kiša.

Život je stajao pred njom. Stajala je igra, posao, obitelj, prijatelji, djeca… I još mnogo toga. Pred njom je stajalo vrijeme… Vrijeme u kojem… u kojem…
U kojem… što?

Zaista, kad čovjek zastane i upita se zaozbiljno – što je to trebalo stati u njenom budućem vremenu? Što to treba stati u tom sasvim određenom nam i omeđenom vremenu? U vremenu koje je, kako god okreneš, ipak kratko poput daška.

A opet, ne želim to olako reći, nekako se čini da bi to vrijeme trebalo biti sasvim dovoljno da se za njegova tijeka dogodi ono najvažnije – otkriće onog dugo žuđenog Blaga koje strpljivo čeka na sve one koji traže i žele dobiti uistinu jak Odgovor… Jer dobar Odgovor i ne može biti drugačiji nego jak. Ili ga uopće nema.

A to Blago, u najtežim trenucima, najčešće je i najbliže ljudskom srcu. U trenucima kad se nešto lomi, gubi ili prestaje.

Bože dragi, daj da ta djevojka sutra ujutro digne pogled prema Tebi…

Iznad horizonta. Unatoč gorkoj vijesti i svemu što preksutra ima biti… Donesi joj utjehu i obriši njene suze… One koje se vide… i one mnogo krupnije, koje nevidljivo teku.

Ne znam njeno ime, ali Ti ga znaš… Ti sve znaš.

Život… Da, Život još uvijek stoji pred njom…

Autor: Dražen Radman