Nove odluke nakon što sam svojih 55 godina provela u kolicima

Joni Eareckson Tada je kao kvadriplegičarka svojih 55 godina života provela u invalidskim kolegicama, a u ovom članku opisuje nove odluke koje je donijela.

Ponekad se pitam: Tko sam ja, Bože, da si me doveo dovde? U posljednje vrijeme šapućem ono pitanje iz 1. Ljetopisa 17,16: “Tada je kralj David rekao: “Tko sam ja, Gospodine, Bože i što je moj dom da si me doveo tako daleko?”

Tko sam ja da 40 godina uživam u programu nacionalnog radija? Tko sam ja da sam tako blagoslovljena u braku s Kenom 40 godina? I kako sam uopće imala snage preživjeti 55 godina, kao kvadriplegičarka u invalidskim kolicima?

Istina je da nemam snage. Još uvijek se svakog jutra budim očajnički tražeći Boga. Poput Davida, često priznajem: “Ja sam siromašan i ubog”. (Ps. 40,17) Možda me je tako Bog doveo dovde. Ne mogu reći, ali znam da “oči Jahvine gledaju po cijeloj zemlji kako bi osnažio one čija su mu srca potpuno predana”. (2. Ljetopisa 16,9) Bog traži slabe ljude koji Ga vole, kako bi mogao uliti u njih svoju snagu. Možda je to moja priča, ali kako sam došla do ovoga, nije moje da govorim. Samo nastavljam hvaliti svog suverenog Boga sa svakom prekretnicom koju prijeđem.

To je Kristov plemeniti cilj kojem sam se posvetio desetljećima i ne mogu se sjetiti ničega što mi pruža veću radost. Ipak, dok dostižem prekretnicu od 55 godina kvadriplegije, da ne spominjem dva napadaja raka, teške probleme s disanjem, koronavirus i kroničnu bol, čvrsto se držim Djela apostolskih 20,24: “Smatram da je moj život vrijedan meni ništa; moj jedini cilj je završiti utrku i dovršiti zadatak koji mi je Gospodin Isus dao – zadatak svjedočenja dobre vijesti o Božjoj milosti”.

S ovom obljetnicom, koja obilježava 55 godina u mojim invalidskim kolicima, razmišljam o više od nekoliko prekretnica kroz koje je Bog učinio nevjerojatne stvari.

Obljetnica Zakona o osobama s invaliditetom

Kad je prije 55 godina slomljeni vrat preokrenuo moj život, zbog čega sam bila depresivna i na rubu, posljednji ljudi s kojima sam željela biti bili su korisnici invalidskih kolica poput mene. Zbog njih sam se osjećala neugodno, pa sam u biti ignorirala svakoga tko je imao invaliditet. Zamislite moje iznenađenje kada je nešto više od desetljeća kasnije Bog upotrijebio moju vlastitu nevolju za pokretanje Međunarodne službe osoba s invaliditetom. Negdje u tom desetljeću izdigla sam se iznad svojih strahova od budućnosti i prezira prema drugima s invaliditetom. Bog je preobrazio moje srce, promijenio moj stav i pokazao mi da postoje važnije stvari u životu od hodanja.

Dobila sam invalidska kolica u vrijeme kada je bilo vrlo malo pristupa za ljude koji koriste opremu za kretanje. Davnih 1970-ih bih stigla u restoran, samo da bi mi rekli da vozim uličicom, pored smrdljivih kontejnera, do bočnih vrata koja su vodila kroz prepunu, bučnu kuhinju, kako bih došla do svog stola za blagovanje. Sjećam se da sam zapela u garderobi butika, dok sam isprobavala odjeću. Moja su se invalidska kolica čvrsto zaglavila između pokretnih vrata i zida; voditelj trgovine je morao doći i osloboditi me. Moja invalidska kolica ostavila su tragove ogrebotina po cijeloj svlačionici. Bilo mi je užasno neugodno. Tako su stvari bile ranih 70-ih, prije Zakona o Amerikancima s invaliditetom (ADA). Sa svakom godinom koja je prolazila, rastao je broj sve više neugodnih incidenata nasukavanja, kada sam znala zaglaviti i kretati se dugim, zavojitim zaobilaznim putevima kako bih ušla u kina, restorane, crkve i trgovine. Napokon sam se nasitila neugodnih epizoda, pa sam počela aktivno zastupati sebe i druge osobe s invaliditetom.

U kasnim 1980-ima, nekako sam dobila mjesto u Nacionalnom vijeću za invalidnost, pod predsjednikom Reaganom. Jedna od prvih inicijativa s kojom se Vijeće pozabavilo bila je nedostatak pristupa javnim mjestima. Radeći s drugim skupinama osoba s invaliditetom, uspjeli smo poslati Kongresu značajan prijedlog zakona za poboljšanje pristupa za Amerikance s invaliditetom. Konačno, 1990. sjedila sam na travnjaku Bijele kuće s ostalim članovima Vijeća i gledala predsjednika Busha kako potpisuje ADA.

Ne razmišljam često o onim danima kada sam služila u Vijeću. Međutim, tijekom nedavnog odmora u Nacionalnom parku Yosemite, Ken i ja primijetili smo da su kamo god išli staze, postojale popločane staze, označene simbolima za pristup. Bila sam ugodno iznenađena kada sam otkrila kilometre staza kojima sam se mogla kretati. Za mjesta do kojih nisam mogla ići, postojali su pristupačni tramvaji.

U jednom trenutku dok sam se vozikala po podnožju doline Yosemite, zastala sam kako bih se u suzama sjetila dana kada sam prolazila kroz mračne uličice i stražnja vrata. To je bilo tada. Što je sada? Gotovo cijeli sustav nacionalnih parkova mi je otvoren. Ovog mjeseca obilježavaju se 32 godine od potpisivanja ADA-e.

Više od zagovaranja: vizija za pripadnost

Naravno, osobe koje žive s invaliditetom trebaju više od uglancanih nogostupa, spuštenih fontana i izlaznih rampi. Ovdje u SAD-u, zakoni koji provode standarde pristupačnosti su korisni, ali ne mogu pružiti osjećaj pripadnosti koji osobama s invaliditetom tako često nedostaje. Iako su prošle 32 godine od ADA-e, osobe s invaliditetom često su još uvijek izolirane i marginalizirane. Zato sam 1979. godine pokrenula Joni i prijatelje. Znala sam da postoji više tisuća ljudi, koji se bore s istim nezadovoljstvom i strahovima, zbog svojih poteškoća. Tako sam okupila tim prijatelja sličnih srca, koji su željeli učiniti sve što možemo, kako bismo Krista učinili stvarnim osobama s invaliditetom širom svijeta. Potreban je viši zakon od ADA-e. U Luki 14, 13-14 Isus nam govori da “pozovemo siromahe, bogalje, hrome, slijepe i bit ćete blagoslovljeni.” U Joni i prijatelji zamišljamo svijet u kojem svaka osoba s invaliditetom pronalazi nadu, dostojanstvo i svoje mjesto u Tijelu Kristovu.

Na primjer, ovdje u SAD-u održavamo Obiteljska druženja, gdje roditelji osoba s posebnim potrebama dobivaju prijeko potreban predah i cijele obitelji otkrivaju da pripadaju; ne samo unutar zajednice koja ih razumije, nego i u Tijelu Kristovu. Tisuće veterana vratile su se iz rata boreći se s tjelesnim ranama, moralnim ozljedama i posttraumatskim stresnim poremećajem, tako da održavamo Druženja veterana, za ove hrabre vojnike i muškarce i njihove obitelji. Također postoje očajničke potrebe u zajednicama kao što su East St. Louis, Nashville i Downtown Los Angeles. Stoga nastojimo razviti naše programe i resurse crkava kako bismo doveli osobe s invaliditetom u stado; u Božji dom kroz vjeru u Krista.

Svjetski dohvat za svjetske potrebe

Srce mi se slama kad pomislim na 1 milijardu osoba s invaliditetom diljem svijeta, od kojih većina živi u siromaštvu, s malo nade u promjenu. Osjećaju se kao da su njihove zajednice zaboravile na njih. Ali Isus ih nije zaboravio.

U zemljama u razvoju diljem svijeta, distribuiramo invalidska kolica i Biblije kroz našu akciju Wheels for the World ili ”Invalidska kolica za svijet”. Joni’s House sastoji se od centara za osobe s invaliditetom koji nude radnu terapiju, medicinske potrepštine, biblijske studije i programe učeništva, obuku za poslovne vještine, održavanje invalidskih kolica i još mnogo toga. Također smo partneri s lokalnim bolnicama u pružanju njege rana, kirurške podrške i fizikalne terapije. Ukratko, trudimo se “dokazati” snagu poruke spasenja dokazima suosjećanja, usredotočenog na Krista.

Upravo smo krenuli u izgradnju novog Jonijevog doma u Ukrajini kad je u veljači izbio rat. Dok su bombe padale, ljudi s invaliditetom su se našli u opasnosti. Tako smo počeli služiti Ukrajincima s invaliditetom, samo ne na način na koji smo planirali. Naša koordinatorica u zemlji, Galyna, počela je organizirati napore za evakuaciju, iako je Rusija pojačala svoje raketne napade. Potpomognuta svojom mrežom crkava i našim partnerima u Poljskoj, Galyna je neumorno i hrabro radila na pronalaženju osoba s invaliditetom i evakuaciji najranjivijih među njima, stotine do danas. Sada, iako Ukrajina dobiva sve manje mjesta na naslovnicama, Galyna i članovi naše mreže nastavljaju osiguravati smještaj i zalihe hrane za Ukrajince s invaliditetom. Trenutno planiramo Obiteljsko povlačenje za preseljene Ukrajince s invaliditetom i njihove njegovatelje.

Usmjerena na nebo

Od mračnih podruma u Ukrajini do podnožja Himalaje do ulica središta Los Angelesa, osobe s invaliditetom neizrecivo pate. Njihove potrebe su hitne, pa ja “vozim” utrku koju je Gospodin Isus postavio preda me. Previše je ljudi koji se bore kao ja prije 55 godina kada sam ozlijedila leđnu moždinu i postala kvadriplegičarka.

Starenje s kvadriplegijom možda je ispunjeno dodatnim izazovima, ali me to ne demoralizira. Uz Božju pomoć, stvari držim pod kontrolom. Pokušavam se ne uhvatiti za svoj krhki život, niti ga maziti ili minimizirati svoje aktivnosti u Joni i prijateljima samo zato što starim, slabim i nosim se sa sve više boli. Naprotiv, nalazim veliku utjehu i radost u umiranju sebi i svakodnevnom životu, služeći Gospodinu Isusu i drugima diljem svijeta, čiji su nedostaci daleko dublji od mojih.

Što drugo može biti važnije od prakticiranja kršćanstva, zasukanih rukava, među potrebitima? Kad postanem umorna, nadahnuta sam Isusovim životom koji je, čak i dok je bio prikovan na križu i u velikoj boli, nastavio služiti drugima; kao na primjer razbojniku, svojoj majci, vojniku i svima kojima je trebao oprost. Efežanima 5, 1 govori mi da trebam oponašati Krista. Stoga sam čvrsto usmjerena na nebo i odlučna štovati i oponašati Krista, služiti drugima, završiti utrku i dovršiti zadatak svjedočenja milosti evanđelja.

Autorica: Joni Eareckson Tada; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Thegospelcoalition.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Thegospelcoalition.org koje vrijedi za Novizivot.net.

PROČITAJTE JOŠ: