Odbijate li biti blagoslovljeni?

Onaj tko ne raste u spoznaji Isusa, odbija biti blagoslovljen.

Kad sam se nanovo rodio, često sam živio kao dječak nasukan između dva velika blagoslova. Život s Kristom bio je isprva zahvalnost za ono što je Bog učinio za mene na križu, a potom nada za ono što će Bog jednog dana učiniti za mene na nebu. Između je bilo prihvaćanje prošlosti, očekivanje budućnosti i ne griješiti u sadašnjosti.

Slijediti Isusa, međutim, ne znači samo izbjegavanje grijeha ili pakla. Ako pojednostavimo kršćanstvo na čekanje i poslušnost dok nas Bog ne vrati kući, gubimo neke od njegovih najslađih milosti i odbacujemo darove koje ne želimo mijenjati ni za što drugo. Pokapamo blagoslove stvorene za nas da uživamo prije neba.

Charles Spurgeon kaže: „Onaj tko ne raste u spoznaji Isusa, odbija biti blagoslovljen.“ Neuspjeh u rastu znači izgubiti pravo na milost. Pomiriti se s onim znamo znači odreći se više radosti, više snage, više mira – više od Boga.

Ne živimo samo između dva velika blagoslova u kršćanskom životu. Kalvarija i vječnost su ključni, prije i poslije, ali od sada i zauvijek plovimo na nemilosrdnim valovima milosti i zaranjamo u sve dubljim morima ljubavi. „Zacijelo, dobrota i milosrđe pratit će me sve dane života mojega; i prebivat ću u domu GOSPODNJEMU kroz dane mnoge“ (Psalmi 23,6). Blagoslovi neba protječu svaki novi dan, dok se oslanjamo na Krista i nastojimo ga više upoznati.

Prokletstvo površne sreće

Spurgeon nastavlja:

Poznavati ga je „život vječni“, a napredovati u poznavanju njega znači uvećati sreću. Onaj tko ne čezne za time da više upozna Krista, još ništa ne zna o njemu. Tko god pije ovo vino, žeđat će za više, jer iako Krist zadovoljava, ipak je zadovoljstvo takvo da ne guši apetit, već ga potiče.

Taj uvid u našu radost u Kristu će nas spasiti od nepotrebne krivnje i površne sreće. Spurgeon nas želi spasiti od površne sreće pozivajući nas da sve više i više upoznajemo Krista. Iskušenje će biti da nemamo vremena, da ne budemo ranjiviji, da ne ulažemo napor – kao da već dovoljno poznajemo Isusa. Ali ima još mnogo toga za upoznati, još mnogo toga za vidjeti, još mnogo toga za uživati. Nikada nećemo dotaknuti dno, čak ni nakon sto tisuća godina s njime na nebu.

Nitko od nas nije sretan koliko možemo biti, jer svi možemo poznavati Krista više nego što ga poznajemo. Kad nam Petar zapovijeda: „Već rastite u milosti i spoznaji Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista“ (2. Petrova 3,18), zapovijeda nam da budemo blagoslovljeni. Rast zahtijeva napor, žrtvu i vrijeme, a to stostruko nagrađuje našu sreću.

Čak i radost pobuđuje krivnju

Spurgeon nas također oslobađa od nepotrebne krivnje: „Krist zadovoljava, ali ipak je zadovoljstvo takvo da traži još.“ Nezadovoljeno zadovoljstvo. Jednom kad saznamo da Krist ne samo da spašava grešnike, već i zadovoljava, naš vlastiti nedostatak radosti može se nadviti nad nama poput tamnog oblaka. Radost drugih, umjesto da nas nadahnjuje da slijedimo Isusa još više, tiho osuđuje naš osjećaj deficita. Znamo da bismo trebali biti sretniji u njemu, pa se obeshrabrimo zbog male radosti koju osjećamo. Isus kaže: „Svatko tko pije od ove vode, opet će žeđati. A tko god pije od vode koju ću mu ja dati, neće ožednjeti dovijeka“ (Ivan 4,13-14). Pa zašto smo onda žedni?

Možda zato što napokon pijemo iz pravog izvora. Netko nas je sada zadovoljio kao ništa prije, i shvaćamo koliko smo propustili. Kažemo s psalmistom: „Kao što jelen čezne za vodom izvorskom, tako duša moja čezne za tobom, Bože. Žedna mi je duša Boga, Boga živoga“ (Psalmi 42,1-2). To je čežnja radosti, a ne očaja – da kušamo puninu života i žudimo koliko god možemo imati. Očajni smo, ali ne lišeni. Kad je C. S. Lewis otkrio radost u Bogu, napisao je: „Bio sam bolestan od želje; ta bolest je bila bolja od zdravlja.“

Ako zadovoljite svoju dušu s Isusom, nikad više nećete žeđati (Ivan 4,13-14) – i počet ćete žeđati kao nikada prije. Ako ga poznajete i uživate u njemu, ne morate se osjećati krivima zbog radosti koju još nemate. Gdje god ste bili jučer, usredotočite se na to da ga malo više pijete danas.

Bog daje rast

Što uopće znači „više“? Pitanje kako može paralizirati kao krivnja ili strah. Kako upoznati više Krista? Počinje Božjom riječju – slušanjem njega, o njemu, kako bi se povećala naša radost u njemu. No poznavanje Krista je sve samo ne jednostavno, kao što poznavanje bližnjega ili suradnika nije jednostavno. Koraci mogu biti jednostavni – vrijeme, iniciranje razgovora, pažljivo slušanje, postavljanje pitanja – ali svaka osoba je složena, dinamična i duboka. Koliko je onda više Bog-čovjek?

Ako želimo rasti, dolazimo pod njegove noge i slušamo i molimo, a potom ga tražimo gdje god idemo. Apostol Pavao traži Boga „da mognete shvatiti sa svima svetima što je širina i duljina i dubina i visina te upoznati ljubav Kristovu koja nadilazi spoznaju, kako biste se ispunili do sve punine Božje“ (Efežanima 3,18-19). Bog želi da upoznamo ljubav koja nadilazi znanje – i mi to činimo. Želi da istražimo njenu neistraživu širinu i dužinu, visinu i dubinu – i mi to možemo. Ali upoznavanje započinje molitvom – prema Efežanima 3 i za vlastiti rast. Bog je taj koji daje rast (1. Korinćanima 3,6-7). Kada ga želimo više upoznati, više se oslanjamo na njega, pomoću njegovog Duha koji živi u nama (Rimljanima 8,9). Učimo više od Boga s Bogom.

Jeste li odbili biti blagoslovljeni jučer? Ako kušate finije vino – „ono najveće — spoznaju Krista Isusa, Gospodina mojega“ (Filipljanima 3,8) – ne zanemarujte svoju žeđ za više, i ne zanemarujte izvor danas. Da, Isus zadovoljava, i „to takvim zadovoljstvom koje ne guši apetit, već ga potiče.“ Poznavati ga više, čak i malo više, znači da treba poduzeti još jedan blagoslovljeni korak prema nebu.

Autor: Marshal Segall; Prijevod: Vesna L.; Izvor: Desiringgod.org