David Brainerd (1718.-1747.), misionar Indijancima u Americi, doživio je najveći uspjeh u službi među Indijancima koji su živjeli blizu Newarka, New Jersey.

Tada je krstio sedamdesetosam Indijanaca, od kojih je polovica ila odraslih. Godine 1847. morao je zbog bolesti napustiti svoju službu.

Foto: Old-picture.com
Foto: Old-picture.com

Pisao je dnevnik o svom radu i životu među Indijancima, u kojem vidimo da je junački podnio patnje i užasne napore. Evo jednog izvatka:

Osmi kolovoz 1745.: ”Poslijepodne propovijedao sam Indijancima. Bilo ih je šezdesetpetero muškaraca, žena i djece. Izlagao sam tekst – Luka 16,23 i osjećao neobičnu slobodu u govoru. Dok sam propovijedao vidjelo se da to snažno na njih djeluje, no kasnije, kad sam razgovarao s njima pojedinačno, Duh je Božji počeo djelovati na cijeli skup kao silan vjetar, koji je oborio sve pred sobom nevjerojatnom snagom.

Stao sam začuđen pred tom silom koja je zahvatila skoro sve slušatelje i koja je djelovala kao nezaustavljiva snaga ogromne bujice ili kao plimni val koji nosi pred sobom sve što je naputu. Gotovo sve osobe svih doba su bilo pod snažnim uvjerenjem grijeha, jer skoro nitko nije mogao odoljeti snazi tog iznenadnog naleta Duha.

Stari muškarci i žene, koji su bili godinama bijedni pijanice, kao i mala djeca ne starija od šest ili sedam godina, ili su isto zabrinuti za svoje spasenje kao ljudi srednjih godina. Očigledno je bilo da su ova djeca, ili barem, neka od njih, bila posve svjedna svoje osobne izopačenosti i izgubljenosti bez Krista, i to nije bio samo utjecaj opće atmosfere. Pokorila su se najtvrđa srca.

Jedan od vodeći ljudi među Indijancima, koji se prije osjećao sigurnim u svojoj samopravednosti i smatrao da je njegovo stanje dobro zato što je više znao o kršćanstvu nego većina Indijanaca i koji mi je rekao prije nekoliko dana da je kršćanin više od deset godina, sada je bio ozbiljno zabrinut za svoje spasenje i gorko je plakao.

Drugi, čovjek ve u poodmaklim godinama, koji je svojevremeno bio ne samo vrač i pijanica, već i ubojica, počeo je vapiti za milost s mnogo suza, jer je postao potpuno svjestan svoje opasnosti.

Jedna je mlada Indijanka bila toliko uvjerena u svoju grešnost i zabrinuta za svoje spasenje da je vikala neprekidno kao da je pogođena strijelom. Nije mogla ni hodati, niti sjediti bez pomoći. Nakon svršetka javne službe ležala je nepomično na zemlji, moleći se usrdno, i nije obraćala pažnju na one koji su pokušali s njom razgovarati.

Slušao sam što govori i čuo sam glavni smisoa njene molitve: Guttummaukalunmeh wechaumeh kneleh Nolah”. Prevedeno to znači: ”Smiluj mi se i pomozi da ti predam svoje srce”. Tako se molila neprekidno nekoliko sati.

Danas me je Bog iznenadio svojom silom. Takvo je silno djelovanje dovoljno da uvjeri ateistu u istinitost i značaj Božje Riječi.”