Ovako se mi danas zabavljamo

Foto: Pixabay

Mi se danas ne obvezujemo. Ne vidimo poantu. Uvijek su govorili da ima toliko riba u moru, ali nikada prije to more riba nije bilo ovako svima nadohvat ruke na Facebooku, Twitteru, OkCupidu, Tinderu, Grindru, Dattchu, i drugim stranicama za upoznavanje – samo da izabereš.

Možemo naručiti ljudsko biće na isti način kao što možemo naručiti Pad Thai u kineskom restoranu. Mislimo kako intimnost leži u savršeno odabranom nizu smajlija. Mislimo kako je trud otkucati “dobro jutro” poruku. Kažemo da je romantika mrtva, jer možda jeste, ali možda je samo trebamo obnoviti. Možda je romantika u našem modernom dobu ostaviti telefon neko vrijeme i zagledati se međusobno oči u oči na zajedničkoj večeri. Možda je romantika obrisati Tinder s telefona nakon nevjerojatnog prvog sastanka s nekim. Možda romantika još uvijek postoji, samo mi ne znamo kako ona izgleda sada.

Kada izaberemo – iako se obavežemo – mi i dalje jednim okom lutamo po opcijama. Želimo prekrasan odrezak filea minjona, ali smo previše zauzeti mjerkanjem osrednjeg švedskog stola, zbog izbora. Zbog izbora. Naši izbori nas ubijaju. Mislimo da izbor znači nešto. Mislimo prilika je dobra. Mislimo što više šanse imamo, to je bolje. Ali, izgleda da sve to blijedi. Nije važno, zapravo, osjećati se zadovoljno; mi čak ni ne razumijemo kako zadovoljstvo izgleda, kako zvuči, kako se osjeća. Mi smo jednom nogom s druge strane vrata, jer ispred vrata je više, više, više. Mi ne vidimo onog tko je točno pred našim očima želeći biti voljen, jer nitko ne traži da bude voljen. Mi čeznemo za nečim što mi i dalje želimo vjerovati postoji. Ipak, mi smo u potrazi za sljedećim ushićenjem, sljedećim drmanjem uzbuđenja, sljedećim instant zadovoljstvom.

Sebe smirujemo i ometamo sebe, i, ako se ne možemo suočiti ni s demonima unutar našeg mozga, kako možemo očekivati da se držimo nečeg, da volimo nekoga čak i kada ga nije lako voljeti? Dajemo odštetu. I odlazimo. Vidimo neograničen svijet na način koji nijedna generacija prije nas nije vidjela. Možemo otvoriti novi tab, gledati slike Portugala, izvaditi vizu, i rezervirati avionsku kartu. Ne radimo ovo, ali možemo. Poanta je da mi znamo kako možemo, čak i ako nemamo sredstava da to učinimo. Uvijek postoje i druge “Tantalove” opcije. Otvorimo Instagram i gledamo živote drugih, život koji bi mi mogli imati. Gledamo mjesta na koja mi ne putujemo. Gledamo živote koje mi ne živimo. Gledamo ljude s kojima se ne zabavljamo. Bombardiramo se sa stimulansima, ulaz, ulaz, unos informacija o tuđim životima, i pitamo se zašto smo jadni. Pitamo zašto smo nezadovoljni. Pitamo se zašto ništa ne traje i sve djeluje pomalo beznadno. Jer, nemamo ideju kako da vidimo naše živote sa svrhom onog što jesu, umjesto da gledamo ono što nisu.

I, čak i ako je pronađemo. Recimo da nađemo tu osobu koju volimo i koja nas voli. Posvećenost. Intimnost. “Volim te.” Učinili smo to. Mi je pronađemo. Zatim, brzo, mi počnemo živjeti za druge. Mi kažemo ljudima da smo u vezi na Facebook-u. Prosipamo naše slike na Instagram-u. Postajemo “mi”. Trudimo se da to izgleda sjajno i savršeno jer ono što smo izabrali dijeliti je vrhunac priče. Ne dijelimo tuče u 3 noću, ni crvene oči, uplakane plahte. Ne pišemo statuse o tome kako je njihova ljubav prema nama sjala kao svjetlo kada mi nismo voljeli sebe. Ne tvitamo 140 znakova tuge kada imamo one vrste razgovora koji može stvoriti ili uništiti budućnost naše ljubavi. Ovo nije ono što dijelimo.
Sjajna Sretan par. Ljubav je savršena.

Onda, vidimo i druge da su sretni, sjajne parove i uspoređujemo. Mi smo generacija smajli znakova. Kultura izbora. Generacija usporedbe. Mjerenja. Dovoljno dobro. Najbolje. Nikad prije nismo imali takvo nevjerojatno izobilje oznaka za “kako izgleda živjeti najbolji mogući
život”. Mi unosimo, unosimo, unosimo u sebe i uskoro se nađemo u očaju. Nikada nećemo biti dovoljno dobri, jer ono što pokušavamo izmjeriti jednostavno nema. Ti životi ne postoje. Ti odnosi ne postoje. Ipak, mi ne možemo to vjerujemo. Mi ih vidimo svojim očima. I, mi to želimo. I, mi ćemo učiniti sami sebe jadnima dok ih ne dobijemo.

Tako, prekidamo. Prekidamo zbog toga što nismo dovoljno dobri, naši životi nisu dovoljno dobri, naša veza nije dovoljno dobra. Prebacujemo na novi Tab, pretražujemo malo više na internetu. Naručujemo nekog novog na vrata baš kao kad bi htjeli pizzu. I, opet počinje. Smajliji. “Dobro jutro” porukice. Intimnost. Spuštanje telefona. Selfi zaljubljenog para.
Sjajan, sretan par. Uspoređujemo. Uspoređujemo. Uspoređujemo. Neizbježno klizanje u latentno, suptilno nezadovoljstvo. Borbe. “Nešto nije u redu, ali ja ne znam što je to.” “Ovako ne ide.” “Treba mi nešto više.” I, prekidamo. Još jedna ljubav izgubljena. Još jedno groblje sjajnih, sretnih selfija novca.

Idemo dalje. U potrazi za neuhvatljivim više. Sljedeći popravni. Sljedeće zadovoljstvo. Sljedeći brz pogodak. Živimo naše živote u 140 karaktera, 5 sekundi snimaka, zamrznutih filtriranih fotografija, četiri minute filmova, pažnja ondje, pažnja ovdje. Više kao iluzija. Mi brinemo zbog rješavanja, sve dok stvaramo sami sebi patnju misleći da ništa manje od sjajnog, sretnog filtriranog života na koji smo navikli može biti rješenje. Što je rješenje? Mi ne znamo, ali ga ne želimo. Ako nije savršeno, riješit ćemo se toga. Ako nije blistava filtrirana ljubav, riješimo je se.

Shvaćamo da je ovo više što želimo laž. Želimo telefonske pozive. Želimo vidjeti lice koje volimo bez zaslona telefona. Želimo sporost. Želimo jednostavnost. Želimo život koji ne treba validaciju like-ova, favorite, komentare, glasovanja, followere i sl. Možda ne znamo još da želimo ovo, ali želimo. Želimo veze, pravu povezanost. Želimo ljubav koja gradi, a
ne ljubav koja biva odbačena zbog narednog pogodka. Želimo se vratiti kući ljudima. Želimo položiti glavu na kraju našeg života te da znamo kako smo živjeli dobro, živjeli smo naš život. To je ono što želimo, čak i ako ne znamo.

Ipak, ovo nije kako se mi sada zabavljamo. Ovo nije način na koji sada volimo.

Autor: Jamie Varon

Reci što misliš