Dok putujemo hodočasničkim putem života, postoji li ikada vrijeme kad ne trebamo Gospodina?

U bogatijem i dubljem smislu našega duhovnog odnosa, nije li naša potreba jednako velika kad smo pod smiješkom sunca na vrhu broda, kao i kad molimo: “Pokaži nam svjetlo u tami”? Ako molimo u nizini, ne bismo smjeli zaboraviti slaviti na planini.

Isus bi trebao biti naš suputnik u našim radostima kao i u našim žalostima. Himne duše ne bi uvijek smjele biti pjevane u molu, nego bi trebale snažno, čvrsto i jasno odzvanjati i u duru.

VIDI OVO: Bože, trebam Tvoju pomoć i vodstvo

Usne koje pjevaju: “Kad te pozovem da pođeš kroz duboku nizinu”, trebale bi isto tako biti u stanju navješćivati slavno svjedočanstvo: “Moja duša tako je sretna u Isusu!” Ako nas on ne zaboravlja u času testiranja, ne bismo smjeli ni mi njega u našem času pobjede.

Gospodin voli čuti da njegova djeca mole, ali ja mislim da je njegovo srce čak sretnije kad ih čuje da ga slave. U glazbi kršćanskog iskustva može biti mjesta za “Posmrtni marš”, ali anđeli se pridružuju oratoriju kad pjevamo naš Aleluja.

Autor: Charles S. Price; Izvor: Put života