„Ja sam protestantski pastor koji je upravo izmolio Zdravomariju.“ Za novozelandskog voditelja i bivšeg metodističkog pastora, Franka Ritchieja, ta je molitva pomogla obnoviti vjeru poljuljanu teškom bolešću njegove kćeri.
Kasnije je osjetio Kristovu prisutnost u euharistiji, što mu je pomoglo da se uvjeri da pripada Katoličkoj crkvi.
Ritchie je ušao u crkvu tijekom uskrsnog bdijenja 2026. godine. U video intervjuu za Katolički istražni centar na Novom Zelandu u kolovozu, Ritchie je rekao da njegovo obraćenje nije proizašlo iz nezadovoljstva Wesleyanskom metodističkom crkvom.
Umjesto toga, njegovo obraćenje bio je „osjećaj ulaska u nešto što sam jednostavno osjećao da je istinito“.
Zaređen 2012., Ritchie je 2015. osnovao crkvu u Hamiltonu, a radio je i na radiju i kao kapelan novinarima. Volio je svoju denominaciju zbog ozbiljnosti u vezi s Evanđeljem i tradicije dobrotvornog rada i društvenih reformi.
PROČITAJTE: Zašto se protestanti ne mole Mariji i svecima na nebu?
Interes za katoličku duhovnost postupno se razvijao tijekom godina
Iskustvo nemogućnosti molitve u betlehemskoj crkvi Rođenja Isusova tijekom posjeta Svetoj zemlji 2012. godine privuklo ga je kontemplativnoj molitvi i katoličkim misticima.
Počeo je odlaziti na duhovne obnove u samostanu, gdje se pridružio redovnicima u Liturgiji časova i napamet naučio Zdravomariju kako bi je mogao moliti iz poštovanja prema njima.
„Držao bih fige misleći da se ništa neće dogoditi; nije zlo, ali je jednostavno beskorisno“, rekao je.
Također je pročitao trilogiju pape Benedikta XVI. Isus iz Nazareta i bio je impresioniran papinim pisanjem usmjerenim na Krista.
Zdravlje njegove kćeri pogoršalo se krajem 2023. i obitelj je trebala prikupiti 200.000 dolara za operaciju spašavanja života u Njemačkoj.
Ljut i nesposoban moliti, Ritchie je Bogu dao ultimatum: izliječiti njegovu kćer u roku od 48 sati ili će se odreći svoje vjere. Rok je prošao, ostavljajući ga s osjećajem praznine.
Dok je bio u Njemačkoj, potražio je utočište u crkvama Frankfurta, Leipziga i Düsseldorfa. Ne mogavši moliti ili čitati Sveto pismo, jednostavno je sjedio među njihovim vitrajima, kipovima i sakralnom umjetnošću.
Marijine slike privukle su mu pažnju
Nakon što se vratio kući, još uvijek se boreći s molitvom, sjetio ih se.
Ovaj put je iskreno molio Zdravomariju i osjetio prisutnost koja je bila „nježna“, „topla“ i „utješna“. Tjedan dana kasnije, mogao se vratiti Isusu, otvoriti Bibliju i ponovno moliti.
„U dobroj mariologiji, ona je samo učinila ono što svaki dobar katolik smatra svojim poslom – pokazala je put natrag do svog sina“, rekao je.
„Marija je spasila moju vjeru.“
To iskustvo otvorilo je put emocionalnom i duhovnom susretu s katoličanstvom koji će pratiti Ritchiejevu intelektualnu potragu.
Borio se s papinskim autoritetom, apostolskim nasljeđem, svecima i transupstancijacijom. Autoritet rimskog biskupa bio je posebno važan: ako su papa i učiteljstvo posjedovali istinski autoritet, Ritchie je vjerovao da savjest od njega zahtijeva da odgovori.
Njegovo shvaćanje euharistije promijenilo se tijekom mise.
Ipak, postajanje katolikom nosilo je znatnu osobnu cijenu. Ritchiejeva supruga ostala je duboko metodistkinja, dok je njegova denominacija uzdržavala njegovu obitelj kroz najteže godine.
Bojao se da će razočarati prijatelje, izgubiti vrijedne odnose i da će biti doživljen kao nelojalan. No razgovor s ocem Justinom Leejem iz Braće sv. Ivana pomogao mu je da se usredotoči na svoju razlučenost. Svećenik mu je rekao da ne ulazi u crkvu dok ne iskusi njezinu svetost.
Ritchie je prepoznao tu svetost tijekom prepune mise za blagdan Svete Obitelji. Sjedeći u stražnjem dijelu katedrale, promatrao je obitelji i djecu kako se okupljaju oko jaslica nakon mise, smiješeći se, fotografirajući i dodirujući likove Isusa, Marije i Josipa.
„Osjećao sam se kao da sam upravo susreo svetost“, rekao je.
„Prešao sam s traženja od crkve da mi se dokaže na traženje da me pouči.“
Njegova supruga ga je pratila tijekom cijelog inicijacijskog programa, iako sama nije željela postati katolkinja
Ono što ga najviše privlači jest katolički utjelovljeni karakter: klečanje, tamjan, sveta umjetnost, ispovijed i, prije svega, euharistija. Posuđujući sliku od C.S. Lewisa, Ritchie je usporedio protestantizam s pustinjom, a katoličanstvo s džunglom prepunom tradicija i pobožnosti.
„Došao sam do mjesta gdje želim džunglu“, rekao je.
„Želim sva zvona, zviždaljke, tamjan, duga čitanja, stajanje, sjedenje, klečanje. Želim sve to jer je sve to dar.“
