Bog vidi nas i naše najhitnije potrebe, čak i samoću i otuđenje. Nismo, poput siročadi, prepušteni sami sebi.
Samohrana majka sjedila je na užarenom suncu i gledala kako joj dijete slabi. Nije imala hrane, vode i nikoga tko bi joj pomogao. Bila je potpuno sama, nesposobna pobrinuti se za sebe i za svoje dijete. Ovo bi mogla biti priča mnogih žena diljem svijeta naraštajima. Možda prikazuje aspekte života nekoga tko danas čita ovaj članak.
Ali ovo je stara priča, priča o Hagari, koju su zlostavljali Abraham i Sara u Postanku 16. Hagara je bila natučena trska na rubu loma, tinjajući fitilj svijeće koji se upravo trebao ugasiti. Ali Božji anđeo ju je susreo na toj provaliji potpunog kolapsa. Poznavao ju je po imenu. Znao je njezinu priču. I zadovoljio joj je potrebe.
Njezin je odgovor zauzvrat bio potpuno čuđenje. “Jesam li zapravo vidjela onoga koji me vidi?” upitala je (Postanak 16,13). Ondje je Hagara imenovala Gospodina, koji joj je govorio, El-Roi, Bog koji me vidi.
Napuštena, ali ne i sama
Poput Hagare, mnogi od nas doživljavaju intenzivne situacije patnje, napuštanja ili zlostavljanja zbog kojih se osjećamo napušteno i bez sredstava za rješavanje naših najosnovnijih potreba. To sam doživjela dok sam bila samohrana majka male djece. Jako sam se razboljela, ali nisam imala nikoga tko bi mi čuvao djecu. Zbog toga sam znala zvati hitnu pomoć usred noći. Ležala sam u krevetu misleći da umirem, ali bila sam previše bolesna za bilo kakvu reakciju. Osjećala sam se potpuno sama u svijetu, suočena sa smrću.
Osjećala sam sličnu napuštenost i osjećajno. Patnja može stvoriti emocije koje je nemoguće izraziti riječima. Kada najbližima ne možemo objasniti kako se osjećamo, otuđenost koju doživljavamo se pojačava. Možemo biti u prostoriji punoj ljudi, ali se možemo osjećati potpuno sami. Hagara je otuđena na više načina. Bila je robinja i odvojena od obitelji. Bila je zlostavljana u Abrahamovom domu, jer se Sara okrenula protiv nje nakon što je Hagara rodila njihovo dijete. Hagara je bila otuđena od svake vrste financijske ili bilo kakve pomoći koja joj je mogla biti pružena. Ali Bog je nije napustio.
Bog nas vidi
Bog ju je vidio i pokazao joj se u njezinoj potrebi. Iako je Bog na drugim mjestima u Svetom pismu imenovan kao Bog koji opskrbljuje i Bog koji liječi, Hagara Ga je nazvala jednostavno kao Bog koji vidi. Prije nego što se Bog pobrinuo za nju i njezina sina, vidio ju je. Poznavao ju je. Bio je s njom.
Bog se nije najprije obračunao s Hagarinom gladi. Prije svega, upoznao ju je u njezinoj samoći.
Hagarino specifično ime Boga, El-Roi, ne ponavlja se samo po sebi u Starom zavjetu, ali zamisao da nas Bog vidi u našoj nevolji širi se kroz Stari i Novi zavjet. Njegovo je oko usmjereno u vrapca, zar ne? Znamo, dakle, da Mu je stalo do nas. Psalam 10, 14 nam govori da Bog vidi unesrećene i da se bespomoćni mogu pouzdati u Njega. U Pavlovoj velikoj raspravi o ljubavi prema Bogu u Rimljanima 8, čitamo o tome da nas nevolje, čak ni glad i mač, ne mogu odvojiti od Božje ljubavi prema nama. Bog vidi slobodnu ženu kako slavi na vjenčanju prijatelja, usamljenu i kako čezne da se i ona jednog dana uda. Bog vidi ženu koja trpi zlostavljanje svoga muža, koja se osjeća kao da ne postoji način kako to može riješiti. Bog u njezinu životu vidi mladež koju zlostavljaju vlasti. Bog vidi samohranu majku preplavljenu potrebama svoje djece i nje same. Bog nas vidi kada smo iscrpljeni, poništeni i uplašeni.
Mi vidimo Boga
One noći kad sam ležala praktički na samrti u svom krevetu, Bog me je podsjetio da nazovem prijateljicu u gradu koja je dugo ostala budna. Nazvala sam je, bila je budna, došla je do moje kuće, pozvala je hitnu i pazila na moje dječake dok sam bila na intenzivnoj njezi sljedeća dva dana. Bila sam preslaba da bih u potpunosti shvatila kako je Bog vidio moju nevolju i brinuo se za mene i moju djecu, kada sam osjetila kao da ću umrijeti. No kasnije sam se divila Bogu koji me je doista vidio, koji je zaista čuo moje molitve.
Kao i s Hagarom, iako možemo sjediti na provaliji onoga što se čini kao potpuno uništenje, Bog je stvaran i Bog je ovdje. Ponekad, poput Hagare, Bog nam daje uvid u sebe, Boga čiji je pogled uvijek usmjeren u nas, dok nam se otkriva u svojoj Riječi, po svome Duhu i kroz svoj narod. Ali čak i kada još ne vidimo Boga usred naše patnje, Sveto nas pismo podsjeća da je Bog tu. Njegov je pogled usmjeren u ptice. Njegov je pogled također usmjeren u nas.
Isus je ispunio Izaijino proročanstvo o Onome koji će spasiti polomljene trske i tinjajuće fitilje od potpunog uništenja. Isus je suosjećao sa natučenim i slomljenim ljudima koji su Ga slijedili. On ih je izliječio. Ostavio je svoje sljedbenike s obećanjem Duha Svetoga, Kristova Duha, kako ga Pavao naziva. Kristov Duh je stvaran i On prebiva u nama.
Bog vidi nas i naše najhitnije potrebe, čak i samoću i otuđenje. Nismo, poput siročadi, prepušteni sami sebi. Možemo se pouzdati u to da “neće slomiti trsku zgnječenu, niti će ugasiti fitilj koji tinja i da će izvesti pravdu.” (Matej 12, 20)
Autorica: Wendy Alsup; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Thegospelcoalition.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Thegospelcoalition.org koje vrijedi za Novizivot.net.
