Siromašni dječak posramio ženu i naučio je lekciju za sva vremena

Žena se u svojoj objavi prisjetila trenutka kada ju je siromašni dječak iz škole posramio i naučio vrijednu lekciju za sva vremena. 

Amy Weatherly je spisateljica i motivacijska govornica koja se prisjetila iskustva u djetinjstvu koje joj je služilo kao podsjetnik da treba biti ponizna – kada nije čak ni znala da joj to treba. 

To se dogodilo kada je bila treći ili četvrti razred, u vremenu kada se dječje oči otvaraju u vezi realnosti ovoga života, bile one sretne ili ne. 

Amy je imala kolegu iz razreda imenom Billy te se sjeća kako po njega često nitko nije dolazio poslije škole. 

„Ne znam ništa o Billyjevoj priči, ali znam da je njegova obitelj imala financijskih problema. Znam da su ga često zaboravljali pokupiti iz škole. Možda je njegova mama radila tri posla pa nije stizala po njega na vrijeme. Možda uopće nije živio s mamom nego su se za njega brinuli baka i djed. Tada nisam znala ništa, a ne znam ni sada“. 

Amyna majka je bila dobra duša koja je uvijek nastojala pomoći Billyju koliko god je mogla, a to je uključivalo vožnju do kuće u obiteljskom automobilu. 

Amy se prisjetila jedne vožnje kući iz škole kada je pokušala impresionirati prijateljicu koja se taj dan isto vozila s njima. Nije ni znala o čemu su vodile razgovor, Amy samo zna da je rekla nešto što je požalila i da je dobila odgovor koji ju je prizemljio. 

VIDI OVO: „To je glupo, svi u razredu to imaju“ – majka je naučila svoju kćer vrijednu lekciju o zahvalnosti

„Da, mrzim ovaj auto. Glup je“.

„Ja mislim da je baš lijep“. 

Neka bi se djeca nasmijala na takav komentar dok druga ne bi reagirala, no Billy, koji je sjedio naprijed s Amynom mamom, je imao drugačiju reakciju – reakciju koja je pogodila Amy i podsjetila ju koliko je ona zapravo imala spram drugih koji nisu imali mnogo. 

Amy je imala mamu koja je svaki dan dolazila po nju u školu. Imali su auto koji ih je vozio gdje god su trebali biti, na siguran način. Billy to nije imao. I to je dovelo do promjene u Amynoj perspektivi. 

„Nadam se da se Billy ne sjeća tog dana, ali iskreno, drago mi je što ga se ja sjećam. To nije sjećanje koje mi donosi tople osjećaje, nego je to sjećanje zbog kojeg sam malo odrasla i naučila važnu lekciju“. 

„Ono što mislim da nije dovoljno, netko drugi misli da jest. Ono što mislim da manjka, netko drugi misli da je bogato. Ono što smatram ružnim, netko drugi smatra lijepim. Ono što ja odbacim, nekome je drugome blago“. 

Od svih sjećanja iz mladih dana, taj događaj s Billyjem joj se najviše urezao u pamćenje. Nije povezano s odlaskom na neko zabavno mjesto s prijateljima, dobivanjem nove igračke ili mjestom u školskom timu. 

To je sjećanje mnogo više. Ono je podsjetilo Amy koliko je zahvalnost važna; koliko može promijeniti naš pogled na svijet i omogućiti nam da živimo boljim i sretnijim životima. 

„Zahvalnost daje hvalu za sjeme. Zahvalnost daje hvalu za cvijet. Zahvalnost daje hvalu za sunce. No zahvalnost ne može preživjeti ako ne vidimo sve što ona pokriva. Mi provodimo tako mnogo dana našeg života u nezadovoljstvu, jurimo kako bi ispunili prazninu s više stvari, više sjajnih stvari. Uvjereni smo da je to što nam treba, da naše srce žudi za više novca, više trofeja, više svega; no ono što mi zapravo trebamo jest da nam Bog otvori oči kako bismo vidjeli što već imamo. On nam je dao sve što trebamo“. 

Amyna priča je predivan podsjetnik da uvijek cijenimo što imamo. Ne zato što postoje drugi koji imaju manje, nego jer svi trebamo naučiti živjeti takvim životom. Sa zahvalnošću dolazi zadovoljstvo, mir i radost; na kraju dana to je sve što mi uopće i želimo, zar ne? 

„Nije riječ o tome da imamo više. Nego je riječ o tome da doživimo promjenu srca koja nas uči da cijenimo više ono što već imamo“.