Sjetite se, govori Pavao Efežanima, tko ste bili bez Krista. Sjetite se da ste nekoć bili odvojeni, otuđeni, izolirani, beznadni.

Prihvaćeni duhovni princip kaže da malena misao o grijehu vodi prema malenim mislima o Kristu. Ako mislimo da nam je malo oprošteno, malo ćemo voljeti. (Luka 7, 47) Isto pravilo primjenjuje se na one koji su jednostavno zaboravili koliko im je oprošteno. Do neke mjere, svi mi smo skloni takvom zaboravljanju. 

Zbog toga nas apostol Pavao potiče na prisjećanje kakav je bio život bez Krista: 

Spominjite se stoga da nekoć bijaste neznabošci u tijelu – neobrezanicima su vas zvali oni koji se zovu obrezani, rukom, na tijelu i da u ono vrijeme bijaste izvan Krista, udaljeni od građanstva izraelskoga, tuđi Savezima obećanja, bez nade bijaste i neznabošci na svijetu“. (Efežanima 2, 11-12) 

Sjetite se, govori Pavao Efežanima, da ste nekoć bili odvojeni, otuđeni, izolirani, beznadni. Jer tada i samo tada, značit će vam nešto činjenica da ste u Kristu pomireni, dobrodošli, posvojeni, voljeni. 

Isto vrijedi i za nas. Ako želimo puno voljeti Krista, trebamo se prisjetiti dubina iz kojih nas je spasio. Ako ćemo cijeniti sve ono što imamo u Njemu, trebamo se prisjetiti tko smo bili bez Njega. 

Uništeni hramovi

Biblijski pisci nikada ne govore blagonaklono o grijehu. Pavao ne oklijeva opisati nas kao ”mrtve u grijehu” (Efežanima 2, 1), niti Ivan oklijeva nazvati nas ”slijepima”. (1. Ivanova 2, 11) U Isusovim očima, čak su i oni najdarežljiviji ”zli”. (Luka 11, 13) Ne bismo stoga trebali oklijevati reći za sebe da smo, prije nego što nas je Krist spasio, bili u potpunosti izopačeni. 

Usprkos popularnim stajalištima, potpuna izopačenost počinje sa skromnom tvrdnjom. Doktrina ne sugerira, kao što neki pogrešno vjeruju, da smo mi kao osobe maksimalno zli, već samo da je svaki segment nas zao: naši umovi, srca, volja, stvari koje volimo. Edenski pad zahvatio je svaki segment nas. Kao što J. C. Ryle piše: 

„Priznasmo da čovjek ima sva obilježja slavnog hrama unutar samoga sebe: hram u kojem je Bog nekoć prebivao, no hram koji sada leži u ruševinama, hram u kojemu razbijeni prozori i uništena vrata i stupovi daju nekakve naznake izvrsnosti originalnog dizajna, ali to je hram koji je u potpunosti izgubio svoju slavu i svoj originalni, slavan izgled“. 

Pali čovjek hodi Zemljom poput uništenog hrama; koji nekoć bijaše prekrasan, a sada je jadan. Naši umovi, koji su nekoć dočekivali svjetlost istine, sada su zamračeni i beznadni. (Efežanima 4, 18; Rimljanima 1, 21) Naša srca, koja nekoć pulsiraše svetom strašću, sada su tvrda i prijevarna. (Efežanima 4, 18; Jeremija 17, 9) Naša volja, koja je nekoć skakala na Božje zapovjedi, sada odbija slušati Njegov glas. (Jeremija 9, 6; Ivan 5, 39-40) 

Hram čovječanstva i dalje može stajati, ali grijeh nastanjuje svaku uništenu prostoriju. Odvojeni od Krista, u cijelosti smo izopačeni. 

VIDI OVO: Tri jasna dokaza da ste u Kristu

Ne, ni jedan

Cjelokupna izopačenost postaje doktrinarna pilula koju postaje teže za progutati, kada razmotrimo neke od njezinih implikacija. Na primjer, u našem palom stanju, ne možemo se podčiniti Bogu, (Rimljanima 8, 7) ne možemo zadovoljiti Boga (Rimljanima 8, 8; Hebrejima 11, 6) i ono što je najgore, ne možemo činiti dobro. (Ivan 15, 5; Rimljanima 14, 23) ”Nitko ne čini dobro”, kaže Pavao, ”niti jedan”.  

Kako shvaćamo smisao takvih izjava? Zar ne vidimo kako ne-kršćani pomažu svojim bližnjima i da se brinu svakodnevno za njihovu djecu? Ne sjećamo li se da smo i sami činili mnoga dobra djela prije nego što smo počeli slijediti Krista? 

Jedna stvar je sigurna; biblijski pisci pišu o tome da čak i bezbožni mogu činiti dobro. Čak i zli mogu davati ”dobre darove”, kaže Isus. (Luka 11, 13) Slično tomu, Pavao pretpostavlja da vladari znaju kako prepoznati ”dobro ponašanje”, a da građani-pogani znaju takvo ponašanje prikazati. (Rimljanima 13, 3) No dobrota koja ignorira Boga, bez obzira na to koliko je ona od pomoći u dobro organiziranom društvu, nikada ne može zadovoljiti Boga, kao što zadovoljiti Boga ne može niti pjesma pjevana Baalu. Ako naša dobrota ne dolazi od Boga, ako nije za Boga i ako ne ide prema Bogu (Rimljanima 11, 36), onda zapravo služimo idolima. 

Možda kada bi Bog bio od periferne važnosti za ovaj svijet, kada bismo Boga zanimali samo na djelomičan način, tada bi se ne-kršćanska dobrota mogla kvalificirati kao istinska vrlina. Možda kada bi, kao što je C. S. Lewis jednom napisao, Bog bio manje Otac na nebesima a više ”djed na nebesima, senilni dobrotvor, čiji je plan za svemir svakodnevno činjenje dobrih djela, samo tada bi Bog bio zadovoljan našom sekularnom dobrotom. 

No što ako je umjesto toga Bog plamteće Sunce svemira? Što ako je naša najveća dužnost i sreća voljeti Ga srcem, dušom, umom i snagom? (Marko 12, 30) Što ako je svaki dah naših pluća Njegov dar? (Djela 17, 25) Što ako Bog čezne za time da dobije slavu koju zaslužuje od nas? (Jeremija 13, 11) Što ako povijest žuri prema danu u kojem će Bog sam biti uzvišen? (Izaija 2, 17) Ako je to slučaj, onda ne postoji istinske dobrote bez istinskog štovanja. Ne postoji dobro bez Boga. 

Bez obrane

Samo smo po sebi u cijelosti izopačeni. U Božjem pogledu, u cijelosti smo nedovoljni. Te dvije činjenice, kada se zbroje, dovode do treće: bez Krista beznadno smo osuđeni na propast. 

Sud je, u stvari, već započeo. Pavao piše: „Otkriva se doista s neba gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu sputavaju nepravednošću“. (Rimljanima 1, 18) 

Otkriva se, neće biti otkrivena. Kako Bog otkriva svoj gnjev? Tako što nas prepušta našim omiljenim grijesima. ”Bog ih je predao požudama njihovih srdaca, ostavio ih je u bezbožnim strastima, dao im je pomračen um”. (Rimljanima 1, 24; 26; 28) Željeli smo slobodu od Boga, ne shvaćajući da što smo slobodniji od Njega, to smo više zarobljeni grijehom. 

Božji gnjev već prebiva nad nama. (Ivan 3, 36) Osim ako sam Bog ne intervenira kako bi uklonio svoj gnjev od nas, naši pomračeni umovi postaju više pomračeni; naša tvrda srca postaju tvrđa, naša slomljena volja postaje još izopačenija. Svaki dan radimo u službi naših grijeha, nakupljajući njegove plodove, iako je jedina plaća koju nam ovaj gospodar može dati smrt. (Rimljanima 6, 23) 

Vrlo uskoro, stajat ćemo ispred velikog Suca, čije oči su previše čiste da bi gledale na zlo i ispred čijih očiju naši tajni grijesi leže otkriveni. (Habakuk 1, 13; Psalam 90, 8) Kakvu nadu imamo u takvom trenutku? S obzirom na to da je svaki dio nas izopačen, naša najbolja djela ne zadovoljavaju Boga, što možemo reći u našu obranu? 

Izuzev Krista, ništa. Beznadno smo osuđeni na propast. 

VIDI OVO: Što vjernici imaju u Kristu?

Veliki grešnik, veliki Spasitelj

Prizor čovječanstva pod grijehom je blijed; toliko blijed da ga mnogi žele jednostavno zaboraviti. Ipak, to činimo pod cijenu naše najveće utjehe. 

Kada oni, koji su u Kristu, čuju Pavlovu zapovijed o prisjećanju i kada dopustimo našim grijesima da nas zasjene, dolazimo do neočekivanog mjesta: ne izvan Edena, gdje kerubin čuva ulaz, ne pored Ognjenog jezera, gdje gori plamen suda, već ispod olujnih oblaka Kalvarije, gdje ”dok još bijasmo grješnici, Krist umre za nas”. (Rimljanima 5, 8) Iako nismo mogli pobjeći od naše izopačenosti, iako nismo mogli pridobiti Božje odobravanje, iako nismo mogli izbjeći osudu, Božji Sin prolio je svoju dragocjenu krv. 

Prisjećanje na naš grijeh na ovakav način, što je daleko od očajavanja, produbljuje naše pouzdanje u Krista. Jer ako nas je Krist volio tada, kada nismo željeli imati ništa s Njime, neće li nas sigurno voljeti i sada? (Rimljanima 5, 10) Naš nas grijeh podsjeća na to da Božja ljubav nikada nije počivala na našoj bezvrijednosti, iako smo bili bezvrijedni, već na Kristovoj vrijednosti. 

John Newton izrekao je poznatu rečenicu u smrtnoj postelji: „Ja sam veliki grješnik, a Krist je veliki Spasitelj“. Te dvije izjave uvijek idu zajedno. Ako je naš grijeh bio malen, takav je i naš Spasitelj. No ako smo bili izopačeni, osuđeni i ako nismo zadovoljili Boga, onda naše misli o Kristu ne mogu biti velike.

Autor: Scott Hubbard; Izvor: Desiringgod.org