Naslovnica Duhovnost Što se događa s onima koji nikada nisu čuli Evanđelje?

Što se događa s onima koji nikada nisu čuli Evanđelje?

Čovjek na otoku. Možda ste se susreli s tim protukršćanskim argumentom vašeg prijatelja. Možda ste čak i sami izrazili taj prigovor.

Kako Bog koji je dobar i pun ljubavi može osuditi na pakao nekoga tko nikada nije čuo za njega?

Kada je riječ o ovom emotivno uznemirujućem problemu, postoje dvije dominantne pozicije među predanim kršćanima: uključivost i isključivost. Iako oba gledišta tvrde da je Isus jedini put do Boga, samo jedno od njih inzistira na nužnosti svjesne vjere u njega.

Privlačnost uključivosti

Uključivost je uvjerenje da je spasenje samo po Isusu Kristu, ali da možda postoje osobe koje su spašene bez da to znaju. Otkupljene su osobom i djelom Krista kojeg svjesno ne prihvaćaju. Jednostavno rečeno, Isus može spasiti neke koji nikada nisu čuli za njega.

Oni koji vjeruju u uključivost često navode Rimljanima 2,1-16, odlomak koji implicira da je spasenje moguće odvojeno od posebne Božje objave. Sadržaj opće objave – stvoreni red (Rim 1,19-20) i moralni zakon unutar njega (Rim 2,14-15) – pruža dovoljno znanja za spasenje. Kao što Millard Erickson objašnjava: „Porast gledišta uključivosti u vezi spasenja, čak i među evanđeoskim kršćanima, temelji se na vjerovanju u učinkovitost općeg otkrivenja za spasonosni odnos s Bogom“ (Kršćanska teologija, 123. str.).

Osim toga, mnogi koji zagovaraju uključivost pozivaju se na starozavjetne svece koji su bili spašeni ne znajući Isusovo ime. Erickson piše:

„Što ako bi se netko prepustio… milosti Božjoj, ne znajući na temelju čega mu je dana milost? Ne bi li ta osoba na neki način bila u istoj situaciji kao i starozavjetni vjernici? Nauk o Kristu i njegovom otkupiteljskom djelu nisu u potpunosti bili otkriveni tim ljudima. Ipak su znali da postoji providnost za oprost njihovih grijeha, i da ne mogu biti prihvaćeni zaslugom bilo kakvih vlastitih djela. Imali su oblik Evanđelja bez svog potpunog sadržaja. I bili su spašeni“ (138. str.).

Ali ne banalizira li ova usporedba Kristovo spasonosno djelo? Ne uopće, inzistira Erickson, jer Isus je i dalje izvor svake spasonosne koristi:

„Osnova prihvaćanja bila bi djelo Isusa Krista, iako uključena osoba nije svjesna načina providnosti za njezino spasenje… Spasenje se uvijek prima vjerom… Ništa se nije promijenilo u tom pogledu“ (138. str.).

Ono što je važno Bogu, kažu oni koji zagovaraju uključivost, jest ljudska vjera koja odgovara na „svjetlo“ dano u određeno vrijeme ili na određenom mjestu. Dakle, nitko nema pravo tvrditi da poznaje sudbinu onih koji nisu evangelizirani. Jedan je pastor to rekao ovako: „Vjerujem da je stav većine kršćana ostati u neznanju po ovom pitanju. Činjenica je da Bog, uz vrlo nametljiva upozorenja u vezi naše odgovornosti da odgovorimo na Evanđelje, ne otkriva kako će se baviti s onima koji nikada nisu čuli za nj.“

Mnogi koji vjeruju u uključivost pozivaju se na Božji karakter u obrani svojeg gledišta. Budući da je „Bog ljubav“, tvrde kako nikada ne bi osudio nekoga tko nije uopće imao priliku da bude spašen (1. Ivanova 4,8. 16). „Slažem se da uključivost nije središnja tema u Bibliji i dokaz za to je manji nego što bismo htjeli“, priznaje Clark Pinnock. „No, vizija Božje ljubavi je toliko jaka da mi se postojeći dokazi čine dovoljni.“

Dokaz isključivosti

Za razliku od uključivosti, isključivost je gledište da je otkupljenje moguće samo vjerom u Evanđelje. To je dominantan kršćanski stav u cijeloj crkvenoj povijesti i nastavlja se tako među današnjim kršćanima koji vjeruju u Bibliju. Obično se u ovu obranu navodi nekoliko stihova. Ovo su njih pet.

Rimljanima 1

Prvo, iako oni koji vjeruju u uključivost ponekad koriste Rimljanima 1,18-23 kako bi istaknuli važnost opće objave, pažljivije čitanje teksta zapravo podržava gledište isključivosti. Pavao tvrdi da je Božja objava u prirodi dovoljna za osudu, ali ne i za spasenje. Premda čovjek na otoku „upoznaše Boga“ (s. 21), on u prirodi zamjetno „sputava istinu“ (s. 18) i stoga „nema isprike“ (s. 20). Ljudi nisu krivi zato što nisu čuli Evanđelje; krivi su zato što nisu proslavili svog Stvoritelja. Drugim riječima, ne zbog odsutnosti nečega (vjere), već zbog prisutnosti nečega (pobune).

Dakle, hoće li Bog osuditi nevino pleme koje nikada nije čulo za Kristovo ime? Ne, zato što ne postoji nevino pleme.

Biblija jednostavno ne prikazuje pale ljude kao da imaju neodređenu, ali plemenitu želju za milošću i oprostom. Štoviše, izgleda da imamo neizbježnu sklonost ozakonjenju naše vjere putem rituala, liturgije i žrtvovanja. Što onda čovjek na otoku čini? U mašti onoga koji vjeruje u uključivost, samo zaziva neodređenu milost i oprost, bez oslanjanja na vlastite zasluge. Međutim, u stvarnom svijetu vjerojatno sudjeluje u obliku idolopokloničke narodne religije koja proturječi i podcjenjuje Evanđelje milosti.

Rimljanima 10

Drugo, nužnost evanđeoske vjere za spasenje prikazuje se u Rimljanima 10:

„Jer: Svaki koji zazove ime Gospodnje, bit će spašen. Kako dakle da zazovu onoga u koga ne uzvjerovaše? A kako da vjeruju u onoga za koga nisu čuli? A kako da čuju bez propovjednika?… Dakle, vjera dolazi od poruke, a poruka po riječi Božjoj“ (Rim 10,13-15. 17).

Niz logičnosti u Pavlovom umu je jednostavan:

  1. Jedini način za spasenje jest da se zazove Kristovo ime.
  2. Jedini način da se zazove Kristovo ime jest vjera u Evanđelje.
  3. Jedini način da se vjeruje u Evanđelje jest da se čuje Evanđelje.
  4. Jedini način da se čuje Evanđelje jest da se propovijeda Evanđelje.

Stvarnost drugog načina spasenja osim vjere u „Kristovu riječ“ teško je uokviriti stihom.

Ivan 14

Treće, moramo postupiti pravedno po Isusovoj izjavi: „Ja sam put i istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni“ (Ivan 14,6; usp. 10,7. 9). Premda oni koji zagovaraju uključivost ponekad prigovaraju kako ova izjava ne kaže ništa izričito o vjeri, ideja se svakako podrazumijeva. Uostalom, čitav cilj Ivanovog evanđelja jest uvjeriti čitatelje da vjeruju i budu spašeni (Ivan 20,30-31), kao što je jasno kroz prethodni kontekst (Ivan 3,36; 5-23-24; 6,35; 7,38; 8,19. 24. 42; 11,25; 12,46). Apostol ističe vjeru kroz knjigu čak 97 puta. Dakle, u svjetlu cijelog konteksta „po meni“ znači „po vjeri u mene“.

Djela 4

Četvrto, apostol Pavao kaže: „I nema ni u kojem drugom spasenja, jer pod nebom nema drugoga imena danog ljudima po kojem nam se valja spasiti“ (Djela 4,12). Zapazite da ne kaže samo kako pod nebom ne postoji drugi spasitelj – nešto sa čime bi se složili oni koji su na strani uključivosti – nego specifično da ne postoji drugo ime. Očito, poznavanje imena ovog Spasitelja – upravo njegovog identiteta – jest nužno.

Djela 10

Konačno, tu je posebno otkrivenje u Djelima 10. Bog čuje molitve predanog pogana po imenu Kornelije i upućuje ga da pošalje po „Šimuna koji se zove Petar“ (s. 5). Kada su sljedećeg dana došli u Petrov dom, Kornelijevi ljudi izjavljuju: „Kornelije, stotnik, čovjek pravedan i bogobojazan i s dobrim svjedočanstvom od sveg naroda židovskog, primi uputu od svetog anđela da te dozove u svoj dom i čuje riječi od tebe“ (s. 22).

Petar potom putuje s ljudima do Kornelijevog doma, gdje se stotnik obraća svom apostolskom gostu: „Stoga smjesta poslah k tebi, i ti si dobro učinio što si došao. Sada smo dakle svi mi pred Bogom da čujemo sve što ti je Bog naložio“ (s. 33). Ono što je zanimljivo jest da Kornelije nije očekivao neku slučajnu poruku, već specifično – kao što mu je anđeo rekao – „riječi po kojima ćeš se spasiti ti i sav dom tvoj“ (Djela 11,14). Drugim riječima, bila je to poruka bez koje bi Kornelije ostao, unatoč svoj njegovoj religioznoj iskrenosti, vječno izgubljen.

Zašto ukazujem na ovu priču? Iz dva razloga. Prvo, ako bi iskreni izgubljeni „tragač“ postojao, zašto bismo očekivali da mu Bog ne bi otkrio evanđeosku poruku – bilo putem misionara ili sna – isto kao što je učinio s Kornelijem? Drugo, i još važnije, ako bi ikada postojao kandidat za spasenje kroz opću objavu, to bi svakako bio Kornelije! On je bio maksimalno pobožan i bogobojazan s obzirom na „svjetlo“ koje je primio. No, poglavlje u nastavku otkriva da čak ni iznimno religiozna iskrenost nije dovoljna. Bilo je potrebno da Petar napusti svoj dom i putuje više od 30 milja kako bi donio poruku bez koje, kako Pismo kaže, čak i najduhovnija osoba na svijetu ne može biti spašena.

Zašto je ovo važno

Dakle, što se događa s onima koji nikada nisu čuli Evanđelje? Pitanje nije neka neodređena teološka apstrakcija; praktički je važno i ozbiljno u smislu vječnosti. Na primjer, vaš će pogled na misije – u smislu naravi i potrebe – izravno oblikovati vaš pogled na sudbinu čovjeka na otoku.

Ipak, netko se može pitati, nije li isključivost nepoštena? Iako se ponekad može činiti tako, u konačnoj analizi moramo vjerovati u mudrost nedokučivo dobrog i milostivog Boga. Možda taj odgovor zvuči kao bijeg od odgovornosti, ali nije. To je stav poniznosti. Uostalom, nije na nama da Stvoritelja podvrgnemo našim ograničenim i palim pojmovima poštenja. Naše je da ga uzmemo za njegovu riječ i vjerujemo njegovom srcu. Njegovi su putovi viši i drugačiji od naših (Izaija 55,8-9). On ne treba savjetnika, jer je dobar i čini dobro (Ps 119,68; Rim 11,34). Sudac sve zemlje čini pravo (Post 18,25). I iznad svega, moramo uprijeti pogled na Golgotu, vrh mudrosti i presjek pravednosti i ljubavi. Tamo, na rimskom drvetu, Sudac sve zemlje visio je umjesto pobunjenika koji nisu željeli ništa s njime.

„Posjeti mnoge knjige, ali živi u Bibliji“, Charles Spurgeon je jednom savjetovao. Najvažnije što možemo učiniti kada se suočimo s emotivno nabijenim temama poput ove jest da otvorimo Božju Riječ, molimo za poniznost i razumijevanje, i potom prihvatimo ono što kaže.

Autor: Matt Smethurst; Prijevod: Vesna L.; Izvor: The Gospel Coalition

NAJNOVIJI ČLANCI