Dok su nam roditelji još uz bok, ne bismo trebali odgađati razgovore za neko “jednog dana”. Ako postoji nešto zbog čega nam je žao, recimo “oprosti mi”. Ako postoji nešto za što smo im zahvalni, recimo “hvala”. A ako ih volimo, nemojmo pretpostavljati da to već znaju – recimo im to izravno, dok još imamo priliku.
Čak i kada s roditeljima imamo topao i blizak odnos, nesuglasice, svađe i povrijeđenosti gotovo su neizbježne. Razlike u vrijednostima među generacijama, svakodnevne obveze, osobne brige i ubrzan tempo života često nas udalje od onih koji su nam zapravo najvažniji.
Kako roditelji stare, njihov se život dodatno mijenja. Zdravlje im može oslabiti, krug prijatelja i poznanika postaje uži, a kod nekih se mogu javiti i promjene u pamćenju i drugim kognitivnim sposobnostima. Zbog svega toga, njihova potreba za pažnjom, razgovorom i podrškom djece često postaje sve veća.
Klinička psihologinja Irina Grekova izdvojila je nekoliko najčešćih razloga zbog kojih bismo se starijim roditeljima trebali iskreno ispričati dok je za to još vrijeme.
1. Nedostatak brige i pažnje
Čak i ako roditelje redovito zovemo telefonom ili ih posjećujemo, moguće je da im i dalje nedostaje naša istinska prisutnost. Kako godine prolaze, krug njihovih poznanika često se smanjuje, pa djeca postaju jedan od najvažnijih izvora razgovora, bliskosti i osjećaja povezanosti sa svijetom. Posebno je teško roditeljima čija djeca imaju vlastite obitelji, mnogo rade ili žive u drugom gradu.
Ponekad roditelju nije potrebno da mu donesemo namirnice, organiziramo lijekove ili obavimo neku zadaću. Možda mu je najpotrebnije samo da sjednemo pored njega, razgovaramo i jednostavno provedemo vrijeme zajedno.
Zato ponekad vrijedi reći: “Oprosti mi što ne uspijevam uvijek pronaći dovoljno vremena za tebe. Želim da znaš da si mi važan i da volim provoditi vrijeme s tobom.”
2. Razdražljivost i nestrpljivost
Kako roditelji stare, mogu postati osjetljiviji na naše riječi i postupke. To ne znači nužno da je s njima nešto “pogrešno” – njihov se život jednostavno promijenio. Imaju manje društvenih kontakata, više vremena za razmišljanje, a fizičke tegobe i umor mogu dodatno utjecati na njihovo raspoloženje.
Ali ni mi nismo uvijek strpljivi. Možemo burno reagirati kada roditelj po tko zna koji put ponovi isto pitanje, sporije obavi nešto što je ranije radio bez problema ili postane tvrdoglaviji nego što smo navikli. Ponekad se ne naljutimo zato što je roditelj to zaslužio, već zato što smo umorni, pod stresom ili preopterećeni vlastitim obvezama.
U takvim trenucima korisno je zastati i sjetiti se da ni roditelju nije lako – tijelo više ne funkcionira kao prije, svakodnevne stvari zahtijevaju više energije, a osjećaj ovisnosti o drugima može biti vrlo težak.
Zato je sasvim u redu reći: “Oprosti mi što sam ponekad bio/bila grub(a) prema tebi. Znam da ni meni nije uvijek lako nositi se sa svime, ali nisam želio/željela te povrijediti.”
3. Zanemarivanje njihovih savjeta
Savjeti roditelja ponekad nam dođu u pogrešnom trenutku. Nekada su utemeljeni na iskustvima iz vremena koje se znatno razlikuje od današnjeg, a ponekad jednostavno želimo sami pronaći svoj put – i to je posve prirodno. Svatko mora donijeti određene odluke samostalno i naučiti iz vlastitih pogrešaka.
Ipak, iza mnogih roditeljskih savjeta krije se ista želja koju su imali dok smo bili djeca – da nas zaštite i pomognu nam da budemo sretni. Čak i kada njihov savjet ne prihvatimo, možemo im pokazati da cijenimo namjeru koja stoji iza njega.
Možemo reći: “Oprosti mi što te nisam uvijek slušao/slušala. Cijenim tvoje riječi, čak i kada odlučim krenuti svojim putem.” A nekada možemo jednostavno priznati: “Bio/bila si u pravu. Sljedeći put ću ozbiljnije razmisliti o tvom savjetu.”
4. Nedostatak zahvalnosti
Roditelji su često bili uz nas tijekom najvažnijih trenutaka života – od prvih koraka i školskih priredbi do prvog zaposlenja i trenutka kada smo postali potpuno samostalni. Ipak, koliko im često zaista kažemo “hvala”? Možda smo zahvalnost podrazumijevali, misleći da se ona razumije i bez riječi. No roditeljima ponekad mnogo znači čuti da smo svjesni svega što su učinili za nas.
Zato pronađimo trenutak da im zahvalimo – ne samo za velike stvari, već i za one male, kojih se rado sjećamo: “Sjećaš li se kada smo zajedno išli na selo, gledali filmove ili se smijali do suza? Mnogo mi znače ti trenuci. Hvala ti za sve.” Zajednička sjećanja mogu postati svojevrsni most koji vraća bliskost čak i nakon razdoblja šutnje ili udaljenosti.
Ne čekajmo da bude prekasno
Dok su roditelji još pored nas, ne odgađajmo razgovore za neko “jednog dana”. Ako postoji nešto zbog čega nam je žao, recimo “oprosti”. Ako postoji nešto za što smo im zahvalni, recimo “hvala”. A ako ih volimo, nemojmo pretpostavljati da oni to znaju – recimo im.
Takve riječi možda djeluju jednostavno, no u odnosu roditelja i djece mogu imati ogromnu težinu. Jer kada jednom više ne budemo imali priliku za razgovor, upravo ono što smo prešutjeli može najduže ostati u nama. Zato je bolje izgovoriti “oprosti”, “hvala” i “volim te” dok još imamo kome to reći – jer, kako uči i naša vjera, čast prema roditeljima jedna je od najvažnijih zapovijedi koju nam je Bog dao, a ljubav koju im pokažemo dok su još s nama ne može se nadoknaditi nikakvim kajanjem poslije.
