SVJEDOČANSTVO: Više nisam arogantni znanstvenik, već ponizni sljedbenik Isusa Krista!

Foto: Pixabay

Možemo nijekati da postoji Bog i ismijavati one koji vjeruju u njega, ali što ćemo reći kad se s njim osobno suočimo?

Premda sam uvijek išao u crkvu sa svojom obitelji, bio sam agnostik. Kao stručnjak za atomsku energiju ponosio sam se svojim znanjem i postignućima. Kao student Biblije, koju sam smatrao izvanrednom povijesnom knjigom s prekrasnom poezijom, ponosio sam se što sam svoje znanje mogao uporabiti da kod drugih razorim vjeru u Božju riječ.

Crkve u koje smo supruga Jean i ja odlazili bile su samo društveni klubovi. Kad smo se pridružili jednoj od njih, objasnio sam pastoru da ne vjerujem u Isusovo rođenje od djevice niti u Kristovu božansku narav. Čovjek je slegnuo ramenima. “U redu”, kazao je. “Ne vjerujem ni ja. Dobro došli u naše društvo.” I tako sam postao učitelj u nedjeljnoj školi.

Čitav život bio sam zainteresiran za znanost. Svaka atomska elektrana u Sjedinjenim Američkim Državama, kao i mnoge diljem svijeta, imale su koristi od sustava za zaštitu od potresa i poplave koji sam ja razvio. Kome je potreban Bog? razmišljao sam. Ako sam imao boga, onda je to bio moj posao ili ja sam.

Kad me moja kompanija premjestila u saveznu državu Massachusetts, obitelj i ja počeli smo odlaziti u crkvu koja je prvi put u meni izazvala nelagodu. U njoj je pastor propovijedao da su svi ljudi grešnici, da je Krist umro za naše grijehe i ako želimo vječno živjeti, moramo se pouzdati u Krista kao svojeg Spasitelja. Poziv koji je pastor upućivao svake nedjelje nervirao me. Nitko se nije mogao pridružiti toj crkvi ako nije bio “nanovo rođen”.

Nakon šest tjedana Jean i naša djeca odgovorili su na pastorov poziv. Poslije toga Jean je sjajila od sreće. “Bobe, ja sam prihvatila Gospodina Isusa kao svojeg Spasitelja!” uskliknula je. “Sada znam što nisam imala!”

Jean se trenutačno promijenila. Prije je moja supruga gledala u mene kao da sam njezin bog. Sada se usuđivala reći da više nisam broj jedan u njezinom životu. Isus je bio broj jedan. Dok bi prije bez pogovora učinila sve što bih rekao, sada je počela govoriti: “Srce, ne vjerujem da bi Isus želio da to učinimo.” “Isus! Ni o čemu drugome više ne znaš razmišljati,” uskliknuo sam, “kao da je On Bog ili nešto slično!”
“On i jest Bog!” odgovorila je.

Jean se prijavila za seminar o kršćanskoj ženstvenosti i postala ljupkija nego ikad. Umjesto da mi se otvoreno suprotstavi kad se nije slagala s onim što sam želio učiniti, ona bi mi ljubazno odgovorila. Znajući kako se ponosim poznavanjem Biblije, počela mi je postavljati pitanja o Bibliji. Polaskan, počeo sam u njoj tražiti odgovore.

“Molim se za tebe, srce”, često je govorila. “Znam da ću jednog dana poći na Nebo, a Nebo za mene neće biti raj ako tebe ne bude tamo.”

“Nema Neba”, izjavio sam s autoritetom. “Uostalom, nema ni pakla.” Puno sam toga morao naučiti. Bog me počeo učiti da nisam tako samodostatan i sveznajuć kao što mislim. Ima stvari na koje ljudska bića ne mogu utjecati. Jedna od njih je neizlječiva bolest. Trebao sam otputovati u Aziju na šest tjedana zbog dvije atomske elektrane na Tajvanu.
“Molim se da ne odeš na taj put”, rekla je Jean.

Nekoliko tjedana prije odlaska počeo sam krvariti. Otišao sam k specijalistu koji me je temeljito pregledao i onda uputio u bolnicu na daljnje pretrage. One su otkrile da imam divertikulozu i ozljedu debelog crijeva. Bio sam operiran, a zbog malignih pojava kirurg je morao ukloniti četrdeset pet centimetara crijeva.

Uvjeren da spavam, kirurg je pred mojom sobom razgovarao s Jean. “Gospodo Faid,” rekao je, “moram vam sasvim otvoreno reći da smo kod vašeg supruga našli mnogo, mnogo kancerogenih izraslina koje nismo mogli ukloniti. Bojim se da nema velikih izgleda. Izvršit ćemo analizu i za pet dana znat ćemo definitivni odgovor.”

Jean je odmah telefonirala svojem bratu koji je bio povezan sa stotinama kršćana koji su vjerovali u moć molitve. Svi su se počeli moliti za ovog samodostatnog agnostika koji se rugao njihovom Bogu, njihovom Isusu Kristu.

Pet dana kasnije, kad je stigao patološki nalaz, pokazalo se da ove izrasline nisu bile kancerogene kao što je mislio kirurg. Počeo sam razmišljati o tome da možda ipak ima neke istine u onome što mi ovi kršćani govore. Kad su me otpustili iz bolnice, Jeanini prijatelji počeli su mi donositi torbe pune kršćanskih knjiga za čitanje dok se oporavljam. Pročitao sam ih sve i na svoje iznenađenje otkrio da mnogi inteligentni, uspješni ljudi vjeruju ono što sam ja uvijek smatrao fantazijom.

Onda sam prisustvovao molitvenom doručku na kojem sam slušao o događaju koji me stvarno ganuo jer je otkrio Božju silu u životu jednog čovjeka. Tog sam tjedna konačno priznao da Bog možda postoji. “U redu, Bože,” rekao sam, “ako nešto postoji, onda to želim znati.”

Sljedeće nedjelje Jean je povela djecu u nedjeljnu školu. Namjeravao sam im se pridružiti na bogoslužju. Obukao sam se i prošao kroz dnevnu sobu; odjednom mi se učinilo kao da mi je progovorio sam Gospodin, kao Pavlu na putu u Damask. U istom trenutku više nisam bio agnostik. Više nisam mogao nijekati da je Isus Krist, da je Sin Božji koji je došao na Zemlju da umre za grešnike. Shvatio sam i priznao da sam grešnik kojega je On volio i za kojega je umro. Osjetio sam kako Božji Duh ispunjava čitavo moje biće svojom ljubavlju i uz silno divljenje ponizno Mu se pokorio. Kad se Jean vratila našla je novog muža. Više nisam bio arogantni znanstvenik, već ponizni sljedbenik Isusa Krista. “Sve će biti dobro, srce”, uskliknuo sam. “Što god se dogodilo, imat ćemo mir i radost s Gospodinom u ovoj kući.”

Tako je Krist postao broj jedan ne samo za moju ženu, već i za mene. Budući da sam član American Nuclear Society, napisao sam više stručnih radova i članaka za razne znanstvene časopise. Otkad sam došao Gospodinu, koristim se svojim poznavanjem znanosti i poznavanjem Njegove Riječi da dokažem postojanje Boga i istinitost Njegove Riječi. Također sam shvatio da oholost – oholi duh – nemaju samo izgubljeni, već on može biti i problem za kršćane. Kako je vrijeme prolazilo, morao sam se boriti s tom sklonošću u sebi. Kad me je Sveti Duh osvjedočio, spustio sam se na koljena i pokajao pred Gospodinom. Hvala Bogu za obećanje da će nam oprostiti ako priznamo svoje grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti.

Autor: Robert Faid

Reci što misliš