Često se kaže da je karakter ono što radite kad nitko ne gleda. To znači da tko ste doista očituje se u tome što činite kada mislite da nitko ne zna što radite. Također otkriva tajni dio nas kojeg obično skrivamo od svijeta, koji može ili ne mora biti u skladu s onim što Bog želi da budemo. Ovaj tajni dio nas uključuje naše grešne stavove, želje, ponašanja i prakse. Pitanje koje postavljamo kao kršćani jest moramo li reći nekome o našim tajnim grijesima?
Tko smo mi?
O tome tko smo postoji dovoljno filozofija, knjiga, sustava vjerovanja i mišljenja. Ipak, gotovo svi se slažemo da u nama postoji javna osoba, privatna osoba i tajna osoba. Naša javna osoba jest ona koju ljudi poznaju javno. To je ono tko smo u javnosti. Naša privatna osoba je ona koju poznaju ljudi koji su nam bliski, kao što bliski prijatelji i obitelj. Naša tajna osoba je ona koju samo mi znamo – ili barem, za koju mislimo da samo mi znamo.
Tko uistinu zna tko smo?
Iz Biblije je jasno da nismo jedini koji poznaju tu osobu – Bog ju također poznaje. Ovo vidimo na sljedeće načine:
- Bog zna tajne stvari koje mislimo (Postanak 6,5; Psalam 94,11; Psalam 139,23; Izreke 15,26; Izaija 66,18; Matej 12,25; 1. Korinćanima 3,18-20; Hebrejima 4,12; 1. Petrova 3,4)
- Bog zna tajne stvari koje radimo (Postanak 4,3-10; Izreke 28,12; 1. Korinćanima 4,1-5)
Budući da Bog zna sve što mislimo i sve što činimo, On je savršeni sudac tih stvari, bez obzira jesu li grešne ili ne, jer za Boga nema tajne koju On ne može otkriti (Jeremija 11,20; Matej 10,26; Luka 12,1-3). Jednostavno rečeno, Bog zna našu tajnu osobu, a ako poznaje našu tajnu osobu, zna i naše grijehe.
Koji su naši motivi za ono što mislimo i činimo?
Pismo nam govori da postoje tri ljudska motiva koja nasljeđujemo od naše grešne prirode s kojom živimo od rođenja. To su požuda tijela, požuda očiju i oholost (1. Ivanova 2,15-17). Požuda tijela se očituje u našoj urođenoj želji da zadovoljimo naše fizičko tijelo. Požuda očiju očituje se u našoj urođenoj želji da imamo ono što drugi imaju. Oholost života manifestira se u našoj urođenoj želji da drugi o nama misle dobro ili poželjno kako bismo od njih pažnju i pohvalu. Ljudski govoreći, ovi urođeni ljudski motivi nalaze se u korijenu naše kušnje na grijeh (Jakovljeva 1,13-15).
Što smo pozvani učiniti kad sagriješimo?
Prvo što smo pozvani učiniti jest da se pokajemo, odnosno promijenimo naše razmišljanje o grešnim željama (Djela 3,19; Djela 17,30). Neki kažu da pokajanje znači da se moramo odvratiti od grijeha. Međutim, obraćenje od grijeha je akcija koja se treba dogoditi jer smo promijenili naš um (Djela 26,20). Isto tako, ako pokajanje uključuje odvraćanje od grijeha, onda je Bog grešnik jer vidimo u Pismu da se više puta pokajao (Postanak 6,6; Ponovljeni zakon 32,36; Suci 2,18; 1. Ljetopisa 21,15, Psalam 90,13; Psalam 110,4; Jeremija 4,28). Promijenjeni um je ono što vodi ka želji da nam se oprosti (Rimljanima 10,10-11). Međutim, Bog ne želi samo da čujemo Riječ i promijenimo svoje misli; također želi da nešto učinimo po tom pitanju (Jakovljeva 1,20-25).
Sljedeća stvar koju smo pozvani učiniti jest priznati naš grijeh Bogu (1. Ivanova 1,9). To se također događa u našem umu. Međutim, u slučajevima kada povrijedimo ili naškodimo drugima, moramo priznati grijehe i moliti za oprost. (Brojevi 5,7; Nehemija 1,6; Nehemija 9,3; Psalam 32,5; Izreke 28,13; Marko 1,1-5). To je zato što oprost znači transakciju između dvije osobe.
U slučaju Boga, to je transakcija između Boga i čovjeka. Zato nam se u 1. Ivanovoj 1,9 kaže: „Ako priznajemo grijehe svoje, vjeran je i pravedan da nam oprosti grijehe i očisti nas od svake nepravde.“ Dolazimo ponizni pred Boga i priznajemo naše grijehe iz našeg pokajanog srca i On nam oprašta naše grijehe. Pred drugima se ponizimo i priznamo svoje grijehe protiv njih i tražimo oproštaj, te oni dovršavaju transakciju opraštajući nam. Zato nam se zapovijeda da budemo spremni oprostiti drugima (Matej 6,14-15; Matej 18,21-35; Marko 11,25-26; Luka 6,37; Luka 17,3-4; 2. Korinćanima 2,5-11).
Moramo li nekome reći o našim tajnim grijesima?
Ako su ti „tajni grijesi“ protiv drugih, jasno je iz onoga što smo upravo saznali da bismo trebali priznati onima koje smo povrijedili ili protiv kojih smo sagriješili. Međutim, što je s onim tajnim grijesima koje imamo i koji su dio naše tajne osobe? Na primjer, što ako sagriješimo i nitko ne zna o tome osim nas i Boga? Nemamo obvezu priznati ih drugima jer nismo sagriješili protiv njih. Međutim, ovdje postoji veći princip u smjeru toga da nas se drži odgovornima. Ovo vidimo u Jakovljevoj 5,16: „Ispovijedajte jedni drugima svoje prijestupke i molite jedni za druge da budete iscijeljeni. Mnogo može djelotvorna molitva pravednika.“
Ovaj stih nas uči da moramo priznati svoje grijehe jedni drugima i moliti se jedni za druge jer to mijenja naše živote i živote drugih. Kada dopustimo da budemo odgovorni drugima, to uvelike mijenja našu motivaciju da živimo život koji je ugodan Gospodinu. Nije bitno jesu li grijesi koje priznajemo javni, privatni ili tajni. Ako ih priznajemo nekome i molimo se s tom osobom i za tu drugu osobu, pomažemo jedni drugima ne samo da budemo odgovorni za sebe, već da volimo i podržavamo jedni druge kako bismo rasli u učeništvu za Gospodina (Izreke 27,17). Stoga, ako trebamo imati „partnera za odgovornost“, trebamo odabrati nekoga tko će privatne razgovore čuvati privatnima i imati iskrenu želju za priznanjem i molitvom zajedno s nama.
Zaključak
Često se kaže da je karakter ono što radite kad nitko ne gleda. Gotovo svi se slažemo da u nama postoji javna osoba, privatna osoba i tajna osoba. Naša tajna osoba je upravo ono što jesmo i koga poznajemo i mi i Bog. Međutim, naša tajna osoba također krije znanje o grijesima koje nitko drugi ne zna. Bog nam zapovijeda da se pokajemo i priznamo svoje grijehe. To uključuje pokajanje i priznanje Bogu i drugima protiv kojih smo možda sagriješili. Međutim, ako skrivamo tajne grijehe, trebamo imati nekoga kome možemo doći i priznati te tajne grijehe i moliti se s tom osobom. Na taj način možemo zajedno rasti i držati tu osobu partnerom za odgovornost. To će uvelike promijeniti naše živote i živote našeg partnera.
Autor: Dr. Michael L. Williams; Prijevod: Vesna L.; Izvor: Whatchristianswanttoknow.com
