Trinaestogodišnji Joe Petraro-Hyppolite s Long Islanda s IQ-om od 168 jedna je od najmlađih osoba ikada primljenih na magistarski program Sveučilišta u New Yorku.
Joe je toliko toga postigao unatoč tolikim nedaćama. Njegovi problemi sežu još do vrtića, gdje su ga, prema riječima njegove obitelji, doživljavali kao previše tihog – gotovo nijemog – s problemima u komunikaciji. Također se dugo borio s verbalnim i fizičkim tikovima. Na kraju je smješten u specijalno obrazovanje.
No njegova obitelj kaže da je prekretnica nastupila u trećem razredu, kada je doživio napredak, a istovremeno se suočio s novim zdravstvenim izazovom. Te godine mu je dijagnosticirana limfocitna leukemija.
„Bila je to loša godina“, kaže Anne, terapeutkinja. „Obrijao je glavu zbog liječenja. Namjerno bi pao na testovima i ne bi ispravno pisao riječi. Onda bi došao kući i čitao o programiranju. Nije se slagalo.“
Kad mu je učiteljica u trećem razredu preporučila procjene, dijagnosticirani su mu Touretteov sindrom, disleksija i teški opsesivno-kompulzivni poremećaj – ne teškoće u učenju. Također je testiran njegov IQ, koji je pokazao rezultat od 168.
„Da nije bilo te učiteljice, 100% sam sigurna da bi još uvijek bio u posebnom obrazovanju, u osmom razredu, i udarao glavom o zid“, kaže Anne.
Joe se prebacio na novu školu koja nudi rad vlastitim tempom. Istaknuo se, završivši osnovnu, a zatim i srednju školu s 11 godina. Nakon toga je primljen u online program Sveučilišta Louisiana State i u svibnju će steći diplomu prvostupnika. Nakon toga kreće na magistarski program sporta na NYU-u.
Počevši od 2020. godine, Joe je objavio niz kratkih knjiga, a kada je imao samo 7 godina, donirao je oko 2000 dolara putem programa prikupljanja sredstava svoje izviđačke skupine kako bi pomogao djeci čiji roditelji ne mogu platiti članarinu za sudjelovanje.
Kad je bio mlađi, Joea su ozbiljno maltretirali zbog Touretteovog sindroma, dijagnoze raka i inteligencije, što je dovelo do pokušaja samoubojstva i na kraju potaknulo njegovu obitelj na preseljenje.
„Imao sam puno loših trenutaka“, kaže Joe. „Jednog dana izbacili su me iz košarkaškog kluba CYO. Puno su me maltretirali, a treneri su stali na njihovu stranu. Samo sam rekao: ‘Ovo je kap koja je prelila čašu. Gotov sam.’“
Otišao je kući i pokušao se ozlijediti dok mu je mama bila gore u kući.
„[Nazvala me je taman na vrijeme, a to je bilo prije samo četiri godine“, kaže Joe. „Tako sam sretan što sam još uvijek ovdje.“
Stvari su se počele poboljšavati kada je počeo na daljinu pohađati kineziologiju na Sveučilištu Louisiana State, kaže. Što se tiče njegovog zdravlja, rak mu je sada pod kontrolom s “dobrom prognozom”, kaže njegova majka. Svoja ostala stanja kontrolira terapijom i lijekovima.
