Naslovnica Zanimljivosti U početku bijaše... NIŠTA?

U početku bijaše… NIŠTA?

Jeste li ikada razmišljali o tome što je bilo u početku? Znate, ono, što je bilo prvo? To jest, što je to bilo što je prvo nastalo, u početku vremena?

Je li se ikada vaš mozak napregnuo oko tog pitanja? „Stani malo,“ kažete, „nije li moguće da u početku nije bilo ničega? Da prije bilijardi godina nije postojalo ama baš ništa?“ To je svakako dobra teorija. Razmotrimo je malo pomoću analogije.

Recimo da imate veliku sobu. Potpuno je zatvorena i velika je kao nogometno igralište. Zaključana je hermetički, nema vrata ni prozora, niti ikakvih rupa u zidovima. U njoj ne postoji… ništa. Apsolutno ništa. Nikakva čestica. Nimalo zraka. Nimalo prašine. Nimalo svjetla. To je zapečaćena prostorija u kojoj je mrkli mrak.

Vaš cilj je da nešto, bilo što, bude u sobi. Ali pravilo je da ne možete koristiti ništa izvana kako bi nastalo nešto u sobi. Što ćete učiniti? Možda ste pomislili kako biste mogli pokušati izazvati iskricu? Tada bi u sobi bilo svjetla, barem na trenutak. To bi se moglo kvalificirati kao nešto. Da, ali vi ste izvan sobe. Prema tome to nije dopušteno. Da, ali što ako pokušate nešto teleportirati unutra, kao što to rade u Zvjezdanim stazama? Hm, niti to ne bi bilo dopušteno, jer bi uključivalo korištenje stvari izvan sobe, a to je protiv pravila. Dakle imamo dilemu: morate izazvati postojanje nečega u sobi koristeći samo ono što je u sobi. U našem slučaju, to je ništa.

Razmišljajući dalje dolazite do zaključka: „Možda će se nakon određenog vremenskog razdoblja u sobi jednostavno pojaviti sićušna čestica nečega.“ Iskreno, kod ove teorije imamo tri problema. Prvo, stvari se događaju tijekom vremena, ali nije vrijeme to koje ih uzrokuje. Na primjer, ako čekate 15 minuta da se ispeku kolači, tih 15 minuta ih neće ispeći, već će to učiniti vrućina pećnice. Kada biste ih samo ostavili na stolu 15 minuta, ne bi se ništa dogodilo. Dakle, ako imamo potpuno zatvorenu prostoriju u kojoj nema apsolutno ničega, 15 minuta neće promijeniti situaciju. Međutim, što ako čekamo eone? Pa eon je samo gomila petnaestominutnih segmenata sastavljenih zajedno. Ako ostavite vaše kolače na stolu jedan eon, hoće li ih eon ispeći?

Drugi problem je ovaj: zašto bi se uopće nešto samo „pojavilo“ u praznoj sobi? Nešto bi trebalo imati razlog za svoje nastajanje. No u sobi nema ničega. Dakle, što bi moglo spriječiti da to i dalje ostane tako? Unutra nema ničega što bi uzrokovalo nastanak nečega. A što ako nastane samo čestica nečega? Sigurno je veća šansa da nastane sićušna čestica nego nešto veće, poput nogometne lopte?

To dovodi do našeg trećeg problema: veličina. Kao i vrijeme, veličina je apstraktna. Ona je relativna. Recimo da imate tri lopte različite veličine. Jedna ima tri metra u promjeru, druga  metar i pol, treća je nogometna lopta. Koja će se najvjerojatnije materijalizirati u našoj sobi? Sve. Ili nijedna. Veličina nije u pitanju. Pitanje je može li se bilo koja lopta bilo koje veličine samo „pojaviti“ u našoj praznoj, hermetički zatvorenoj prostoriji. Vjerojatnost da će se atom materijalizirati bez razloga u praznoj prostoriji jednaka je vjerojatnosti da će se u njoj bez razloga materijalizirati hladnjak.

Rastegnimo malo našu analogiju. Uzmimo našu veliku, praznu, mračnu sobu i rastegnimo je beskonačno u svim smjerovima. Dakle, sada ne postoji ništa izvan sobe, jer je ta soba sve što postoji. U toj beskonačnoj prostoriji nema ni svjetla, ni zrnca prašine, ni ikakve druge čestice, niti zraka, ni ikakvih elemenata ili molekula. To je apslutna ništavnost. Nazovimo je Apsolutno Ništa.

Pitanje: Ako je izvorno, prije bilijardi i bilijardi godina bilo Apsolutno Ništa, ne bi li i danas još uvijek bilo Apsolutno Ništa? Što dakle zaključujemo? Apsolutno Ništa jednostavno nije moglo biti. Da je oduvijek bilo Apsolutno Ništa i danas bismo imali Apsolutno Ništa. Jer ne bi bilo ničega izvana što bi uzrokovalo nastanak nečega. No, očigledno, danas imamo nešto. Čak štoviše, imamo mnogo toga. Na primjer, vi koji čitate ovaj članak postojite, a vi ste nešto vrlo važno. Vi ste živi dokaz da Apsolutno Ništa nije moglo nikada biti. Dakle, uvijek je moralo biti Nešto. A što je to? Je li to jedna ili više stvari? Je li to bio atom? Čestica? Molekula? Nogometna lopta? Lopta mutant? Hladnjak? Kolačići?

Nešto

Istražimo prvo pitanje količine. Vratimo se našoj velikoj, mračnoj, hermetički zatvorenoj sobi i zamislimo da je u njoj oduvijek deset teniskih loptica. Čekamo godinu dana. Što sada imamo u sobi? Pa, još uvijek samo deset teniskih loptica. Naime, ne postoji nikakva druga sila. A mi znamo kako deset teniskih loptica, bez obzira koliko vremena prošlo, ne može stvoriti nove loptice. Kao ni išta drugo. Bi li nešto promijenilo da imamo šest teniskih loptica? Ili milijun? Izgleda da količina nije u pitanju. Ako se vratimo na početak svega, količina Nečega što je postojalo nije važna. Ili možda je?

Maknimo loptice. Sada u sobi imamo pile. Čekamo godinu dana. Što sada imamo u sobi? Još uvijek samo pile, zar ne? No što da smo počeli s kokom i pijetlom? Što bismo imali nakon godine dana? Pa brdo pilića! Dakle, količina je važna, AKO u sobi imamo barem dvije stvari koje mogu proizvesti treću. Kokoš + pijetao = pile. No, teniska loptica + nogometna lopta = ništa.

Prema tome, radi se više o kvaliteti nego kvantiteti. Koje kvalitete Nešto ima? Može li izazvati postojanje drugih stvari? Vratimo se našoj analogiji i budimo egzaktni. U samom početku stvari imali smo koku i pijetla u sobi. Oni su, jednostavno, svako na svojem kraju sobe lebdjeli u ništavilu. Hoće li oni proizvesti piliće? Pa neće. Zašto? Zato što ne postoji okoliš koji im to omogućuje. Jer osim njih u sobi nema ničega drugoga – ni zraka koji mogu disati ili u kojem mogu letjeti, niti tla kojim mogu hodati, niti hrane. Možemo prekrižiti naše piliće. Pilići ne mogu preživjeti niti se reproducirati bez nekakvog okoliša. Kada bi taj okoliš postojao, možda bi to i mogli, a možda bi se čak s vremenom mogli, iako se to može činiti apsurdnim, pretvoriti u drugačiju vrstu pilića. Nešto poput vidre ili žirafe.

Stoga, ako imamo sobu bez okoliša, moramo imati Nešto što može postojati bez okoliša. Nešto što ne treba zrak, hranu ili vodu kako bi postojalo. A to, na žalost, diskvalificira svako živo biće koje trenutno živi na zemlji. A što je s neživim tvarima? Istina, njima ne treba okoliš, no sjetite se naših teniskih loptica… Imate milijardu molekula vodika. Što će se dogoditi? Nakon nekog vremena i dalje ćete imati milijardu molekula vodika. Međutim, čak da nastane i samo jedna molekula vodika, trebala bi ogromna količina energije. A te energije nema.

Zato zaključujemo tri stvari: Prvo, Nešto, što je postojalo u početku, moralo je biti u stanju postojati bez toga da ovisi o bilo čemu drugome. Moralo je biti potpuno samodostatno. Jer Ono je u početku bilo samo. I nije trebalo okoliš kako bi postojalo. Drugo, Nešto je trebalo imati sposobnost proizvesti nešto drugačije od sebe. Jer da to nije bilo u stanju, Nešto bi bilo sve što postoji i dan danas. Ali imamo dokaz da danas postoji puno drugih stvari – vi, na primjer. Treće, kako bi proizvelo Nešto Drugo iz ničega, Nešto je trebalo posjedovati ogromnu moć.

Dakle, u našoj sobi imamo vrlo posebnu tenisku lopticu. Ona može proizvesti druge teniske loptice. Ima veliku moć i energiju. I potpuno je samodostatna, ne treba ništa drugo kako bi postojala, jer ona je sve što postoji. Nazovimo je Vječno Nešto.

Recimo da ona proizvede drugu lopticu. Koja od njih dvije će biti značajnija, na primjer, s obzirom na VRIJEME? Loptica br. l. Vječno Nešto. Jer je oduvijek postojala. Loptica br. 2, s druge strane, nastala je kad ju je proizvela loptica br. 1. Dakle druga loptica je ograničena u vremenu. Koja od njih dvije će biti značajnija s obzirom na MOĆ? Opet, loptica br. 1. Jer ako je imala dovoljno veliku moć da proizvede lopticu br. 2 iz ničega ima dovoljno veliku moć i da je uništi. U stvari, loptica br. 2 stalno ovisi o loptici br. 1 kako bi postojala.

No što ako je loptica br. 1. prenijela nešto svoje moći na lopticu br. 2, dovoljno da ova uništi lopticu br. 1? Tada bi loptica br. 2 bila značajnija, jer bi br. 1 prestala postojati, zar ne? Ne. Naime, to bi još uvijek bila moć loptice br. 1, a da bi br. 1 upotrijebila svoju moć da uništi samu sebe, ona bi morala postojati (drugim riječima, ne bi mogla prestati postojati). Istina, loptica br. 1 je toliko moćna da sve što se može učiniti, ona može učiniti, no ona ne može prestati postojati, dakle ne može uništiti samu sebe. Zato što ona nikada nije ni nastala. Ona je Vječno Nešto i kao takva ona sama je postojanje. Ona je život i to beskonačan život. Kako bi bila uništena, moralo bi postojati nešto veće od nje, a ona je najveće što postoji. Ona postoji bez potrebe za ičim drugim pa je nikakav izvanjski utjecaj ne može promijeniti. Ne može imati kraj jer nije imala niti početak. Ona jest i nepromjenjiva je. Postojanje je u njezinoj biti. Ona može proizvesti Nešto, no to neće biti drugo Vječno Nešto.

Što

Nameće se pitanje može li to Vječno Nešto biti u množini? Možda. Recimo da smo izvorno imali pet Vječno Nečega. U tom slučaju svih pet bi morali biti potpuno isti u vremenu i moći. Dakle, svi bi trebali biti nestvoreni, vječni, sposobni činiti sve što se može činiti. Što nam opet pokazuje kako temeljno pitanje nije kvantiteta, već kvaliteta. A što znamo o Vječno Nečemu (ili više njih)? Ono nije samo. Zato što postoji Nešto Drugo. Vi, na primjer. Možda se pitate jeste li vi Vječno Nešto ili jedno od više njih? Ako jeste, onda nemate početak, niti potrebe koje sami ne možete ispuniti i svemogući ste. Jeste li to stvarno vi? Ako niste, tada ste vi u stvari Nešto Drugo.

U našoj sobi postoje molekula vodika i molekula dušika, koje predstavljaju Vječno Nešto (to jest njih dvoje), drugim riječima, postoje oduvijek i svemoguće su. One odluče stvoriti Nešto Drugo. Čekajte malo, mogu li vodik i dušik išta odlučiti? Hm, kada bi oni bili Vječno Nešto, MORALI bi imati sposobnost donošenja odluka. Razmislite. Vječno Nešto mora odabrati promijeniti stvari. Ako je ono jedino što je ikada postojalo, što ne ovisi o ničem drugom, što je oduvijek, ništa se ne može dogoditi bez njegovog odobrenja.

Drugim riječima, Nešto Drugo ne može nastati slučajno. Naime, kada bi ono moglo nastati slučajno, „Slučaj“ bi morao nadvladati molekulu vodika i molekulu dušika. A sve što se događa, dolazi od njih. „Slučaj“ je Nešto Drugo, jer su naše molekule jedino Vječno Nešto. A mi znamo kako Nešto Drugo ne može nadvladati Vječno Nešto. Zapravo, u ovoj fazi „Slučaj“ još ni ne postoji, jer ga Vječno Nešto još nije stvorilo. A kada bi „Slučaj“ postao, to bi opet bilo prema VOLJI  i silom Vječno Nečega. Nešto Drugo može nastati slučajno, ako je slučajno prije toga nastalo voljom Vječno Nečega. „Slučaj“ ne može nastati slučajno. A ako Vječno Nešto ima volju, sposobnost izbora i donošenja odluka, to nam nešto govori o njemu. Ono je osoba ili osobe, ako ih ima više.  Umjesto Vječno Nešto, možemo reći da postoji Vječan Netko.

Dakle ponovimo. U sobi imamo nekoliko Vječnih Nekih koji postoje oduvijek, ne ovise jedan o drugome i ne trebaju jedan drugoga niti išta drugo za preživljavanje. Ako proizvedu Nešto Drugo, to neće biti zato što su prisiljeni instinktom, slučajem, potrebom ili voljom onoga drugoga. Razlog može ležati samo u Njima samima, u Njihovoj volji. Oni mogu imati dovoljno moći da proizvedu Nešto Drugo, ali to se neće dogoditi tako dugo dok ne odluče iskoristiti tu svoju moć. Kada ne bi imali volju, sva njihova moć služila bi jedino da održavaju svoje postojanje. I zauvijek bi ostali sami, jedino što postoji.

Tko

Što možemo zaključiti o Vječnom Nekome? Budući da Vječan Netko nema potrebe koje ne može sam ispuniti, može postojati bez nekog okoliša. Svaki okoliš će biti izvan njega, dakle proizveden od strane njega. Vjerojatno je taj Vječan Netko transcendentan, što u stvari znači da postoji izvan prostora i vremena, jer nije vezan ni jednim ni drugim. Ako je to istina, tada je Vječan Netko vjerojatno nevidljiv. Jer samo ono što zauzima prostor je vidljivo. Ako je nešto izvan prostora, kako može biti vidljivo? Dakle Vječan Netko može postojati bez nekog tijela ili oblika.

Vječan Netko odluči proizvesti Nešto Drugo ili, bolje rečeno, Nekoga Drugoga. Netko Drugi je u nekim karakteristikama sličan Vječnom Nekome. On ima svijest o sebi, koja je nužni aspekt za postojanje volje. Dakle, Netko Drugi ima osobnost i volju. Što još možemo zaključiti o Nekome Drugome? Hoće li on postojati izvan vremena? Ne, zato što je njegovo postojanje jednom započelo, prema tome, ograničen je vremenom. Čak i ako će dalje postojati vječno, po pitanju vremena inferioran je Vječnom Nekome. Njegovo vrijeme trajanja potpada pod vječno trajanje Vječnoga Nekoga.

Nadalje, Netko Drugi će također biti prostorno ograničen. Za svoje postojanje on će trebati okoliš. U tom smislu, Netko Drugi će postojati u djeliću prostora Vječnoga Nekoga. Vječan Netko nadilazi prostor. Kao što je svugdje u vremenu, tako je svugdje u prostoru. Dakle, kada je Netko Drugi stvoren, on postoji unutar vremena i prostora Vječnoga Nekoga. Vječan Netko je okoliš u kojem Netko Drugi postoji! No kako On nadilazi prostor, Netko Drugi ga ne može vidjeti. Kako bi ga vidio, morao bi vidjeti sav prostor i vrijeme, a to nije moguće.

Kako će onda Netko Drugi otkriti Vječnoga Nekoga? Vječan Netko mu se mora objaviti. Prisustvo drugoga u našem svijetu otkrivamo putem vida, mirisa, dodira, okusa, sluha. Ako je Vječan Netko dao Nekome Drugome sposobnost da vidi ili čuje, tada se Vječan Netko može pojaviti u vidljivom obliku ili govoriti Nekome Drugome, ili i jedno i drugo. Jedan način da se otkrije Nekome Drugome jest da preuzme njegov oblik. Međutim, čak i tada taj oblik neće sadržavati sve što On jest. Iako mu Vječan Netko može odati mnogo o Sebi, Netko Drugi ne može ni spoznati niti razumjeti sve što On jest.

Zanimljivo je da gore navedeni scenarij imamo u Svetom Pismu. Mi smo kao Netko Drugi. Ograničeni smo prostorom i vremenom. Bog je Vječan Netko. Oduvijek je bio i zauvijek će biti. Nevidljiv je, mi postojimo u Njemu, jer je On svugdje, no On je ipak odvojen od nas. Sve što može biti učinjeno, Bog može učiniti. I Bog nam se objavio u prostoru i vremenu. Došao je k nama u osobi Isusa Krista.

NAJNOVIJI ČLANCI